ARCADE FIRE - Reflektor
Kanadska indie perjanica i zaštitnici baudelaireovskih alternativaca 21. stoljeća Arcade Fire, rade nadasve potreban zaokret na četvrtom studijskom albumu.
Bowie kameleonštinom mijenjaju se ne bi li ostali prepoznatljivi i stilistički čisti, ali opet dovoljno odmakli od traganja za Bossovskim neoromantičarskim maštanjima kakva su do savršenstva razradili na tri sjajna prethodna albuma.
Najveća promjena u zvuku dolazi kao posljedica angažmana producenta Jamesa Murphyja (jednog od rodonačelnika disco punk pokreta popularnog startom novog stoljeća koji je kroz svoj minimalistički alter plesni bend LCD Soundsystem žario i palio onim pametniji dijelom plesne scene). On je u njihovu melankoličnu melodioznost unio groove i plesni "kuk" pokret, tjerajući i bend i slušatelja da njihove literarne i pjesničke parabole promatraju kroz prizmu plesanja uz glazbu.
Stvar funkcionira sasvim zadovoljavajuće, čulo se već od najavnog singla "Reflektor", "We Exist" (u kojoj ćete prepoznati beat 80's hita "Voyage, Voyage") ili aktualnog "Afterlife".
Razvukli su dužinu trajanja stvari i dodali im pulsiranje mimo dosadašnjih akustičnih navika tako da povremeno sintetičkim intervencijama odvuku u Depeche Mode stranu ("Porno") ili se sjećaju Velvet Undergrounda ("Normal Person").
Stvar je osluškivanja pametnih prednika poput Davida Bowieja ili pak praćenja artističkih izazova prije nego igranja na sigurno kao što to rade primjerice njihovi generacijski suvremenici Kings Of Leon. Arcade Fire više riskiraju i stavljaju glavu na panj, ali je i rezultat uzbudljiviji.
Možda ne toliko po volji starim fanovima, ali daleko od promašenog ili besmislenog. Pače, stvari poput "Here Comes The Night Time" ili "Joan Of Arc" (zvuče poput Neila Younga & Crazy Horsea) zadržavaju onaj monumentalni prizvuk i emotivnu prostornost kakvu smo navikli dobijati na ranijim djelima.
Reflektor je blještav i pametan album benda koji razumije da je progresija u stalnom artističkom kretanju, a ne stagniranju i ispunjavanju očekivanja.
9/10
KATY PERRY - Prism (Capitol)
Jedna od teen zvjezdica osjeća potrebu odrasti u svom pop balonu. To bi značilo zadržati lepršavost i pitkost njenog milozvučja i radiofoničnosti, ali pritom plasirati i neke čvršće stavove.
U tu svrhu švedski će pop skladatelj Max Martin (pisao i proslavio se komadima za Britney Spears, Backstreet Boyse, Ace Of Base, Kelly Clarkson, Justina Biebera, Pink, itd) biti zanatlija za melodije i ritam, dok će Katy utjelovljavati "odrasliju" verziju sebe same u pokušajima opetovanja hitova.
Zanatski stvari su polirane do savršenstva ("Roar", "Legendary Lovers", "Birthday", "Unconditionally") od cupkajućih pop hitova odličnih aranžmana do power pop balada kojima se mora mjerkati s dominacijom "Wrecking Balla" Miley Cyrus.
Katy Perry je osim zgodnog curetka, rasna pjevačica širokog raspona glasa, koja kad joj se dokine biti lutkom u pop industriji, ima nekoliko izlaza van i izbora kako biti relevantnom pjevačicom, a ne samo jednom od showbizz lutkica u očekivanju svog trena.
5/10
AVRIL LAVIGNE - Avril Lavigne
Malo što je antipatično u pop industriji kao pokušaji da se beskarakternost, glazbeno beskičmenjaštvo i polupakirani proizvodi plasiraju kao roba s kvalitetom i stavom, poput novog albuma kanadske dekličke Avril Lavigne koju smo upoznali po budalastim lollipop komadima tipa "Sk8er Boi".
No u svrhu odrastanja i korespondiranja s privatnim životom u kojem je fake krug zatvoren ulaskom u vezu s glazbenim čudovištem znanim kao frontmenom NickelbackaChadom Kruegerom, ona će odlučiti odrasti i biti tragačica MTV-jevski plasiranog i zamotanog bunta kojim je neko vrijeme paradirala i Pink.
Imat će duet sa spomenutim frajerom i Marilyn Mansonom čak i stvari naziva "Here`s To Never Growing Up", "17", "Bad Girl", "Bitchin Summer" i slično. Dakle, gomila preproduciranih, isforsirano "gitarističkih" stvari je lažnjak par exellance, album kojem je istekao rok trajanja prije nego je uopće počeo bit sniman.
1/10
JAMES BLUNT - Moon Landing (Custard/Atlantic)
Evo povratka i dežurnog britanskog cmizdravca Jamesa Blunta čiji je meketanje prije desetak godina uspjelo skrenuti pažnju djevojčica i patnica mladih Wertherica čije je "You`re Beautiful" i "Goodby My Lover" nastavljalo tamo gdje daleko smisleniji David Gray nije kretao poslije svog breakthrough albuma.
Pjesme su to molskih i melankoličnih struktura, sve zamatane u bezidejne i bljutave "ouououoooo" pop refrene sladunjavih ljubavnih poruka, nejakih metafora, dosadnih i predvidljivih aranžmana ("Bonfire Heart", "Sattlelites", "Heart To Heart", "The Only One" i tako dalje). Sve zajedno, jedva slušljiva cjelina.
Jadni oni slušatelji koji ljubav romantiziraju i promatraju kroz soundtrack ovog kardinalno patetičnog bućkuriša i koji pronađu tragove iskričavosti u ovakvim glazbenim razglednicama.
1/10
