Bebè Na Volè: jedan za sve
Nikad nije bilo toliko dobre glazbe, popularna je mantra našeg vremena. Sve je dostupno, sve je tu, sve možeš čuti, skinuti, saznati, brzina je vrtoglava, sve šumi, huči, vrišti, daje, nudi, obećava, oglašava. U svemu tome tek je jedan problem: glazba se ne mjeri bajtovima.
Ako u igri tonova nešto vrijedi brojati, onda su to prilike kad vas ono što čujete dohvati, protrese, zavitla iz poznatog u neki novi, bolji i točniji unutarnji prostor. Glazbenici o kojima ću pisati u ovoj rubrici učinili su to meni, a kako je taj užitak sebično i glupo čuvati, šaljem ga dalje niz rijeku bajtova, u nova osvajanja.
Adama sam prvi put gledao na sceni prije desetak godina u Saxu, na nekom jam sessionu, a tu se svirači u pravilu zabavljaju puno bolje nego publika.
Redovno mrcvarenje klasika kilometarskim solažama upoznalo me sa, tada sam mislio, gitarskim herojem za novo stoljeće. Bio je mlad, samouvjeren, tehnički toliko superioran da je čak i tvrdu liniju prekaljenih kužera u publici natjerao na odobravajuće kimanje glavom.
Gitarist se poznaje po tonu, a Adam ga je već tad imao. Kad imaš ton, svoj vlastiti zvučni potpis u prstima, onda zapravo i ne moraš puno svirati. Glazba je ono što se događa između tonova, u tišini.
No, kako ideja gitarskog heroja obično ne uključuje minimalizam i asketski pristup instrumentu, karijera Adama Semijalca činila se prilično izvjesnom: nakon što učvrsti status klupske legende i suoči se sa surovom perspektivom kakvu život od glazbe kod nas nudi, situirat će se u nekom starijem bendu željnom svježe sviračke krvi i ostatak talenta potrošiti na jednu dugu, neprekidnu gažu.
Srećom, to se nije dogodilo. Adamov autorski bend Gloft zaslužio je bolju sudbinu od gubljenja na sceni koja početkom dvijetisućitih još nije znala što bi s onima koji premalo podsjećaju na rock šablone iz prošlosti.
Ipak, i ta se faza danas čini kao još jedno filtriranje, rješavanje viškova. Tek kad se sveo samo na sebe ova priča iz uvoda prelazi u prezent.
Bebè Na Volè je čudesna pojava iz čitavog niza razloga. Spomenut ću samo neke: jer zvuči kao nešto što je bilo ovdje prije nas i sasvim sigurno će nas nadživjeti, jer je univerzalna kako samo najosobnije stvari mogu biti i bez vidljivog napora trijumfira u najtežoj od svih glazbenih disciplina...
Naravno, Bebè Na Volè je među 'kužerima' scene već arhivirana vijest, jednako kao što se Adama, valjda zbog nesklonosti kompromisima i upadanju u ladice očekivanja, proglasilo 'teškim'.
Ne moram vam govoriti kolike su to gluposti i do koje mjere su uvjetovane banalnim navikama mjerenja i trpanja glazbe u sustav tržišta. Moje je samo da vas podsjetim kakav vam talent svira u susjedstvu. Glupo je propuštati takvo što. Da ne bude na kraju kao u pjesmi: 'To those I love I leave all my regrets'.
Kolumnu 'Buba u uhu' Ante Perkovića u cijelosti pročitajte ovdje.
