Klasična indijska glazba
Korijeni indijske klasične glazbe nalaze se u Vedama, najstarijim staroindijskim knjigama i najstarijem hinduističkom svetom tekstu, koje su se stoljećima prenosile usmenom predajom, a redigirane su koncem 6. stoljeća prije Krista.
Klasična indijska glazba razvila se kao svojevrsno sredstvo meditacije. Vjeruje se da različite forme određenih melodija (Rāga) djeluju na određene čakre. Upravo zbog toga spada među zanimljive glazbene žanrove. Rāge se odnose na različite melodijske oblike koji se koriste u indijskoj klasičnoj glazbi, a čine ih pet ili više nota na osnovi kojih je nastala melodija. Rāge su povezane s različitim razdobljima dana i godišnjim dobima, pa se u određeno doba dana ili doba godine sviraju različite melodije.
Indijsku glazbu, osim drevnog podrijetla i meditativnog učinka, zanimljivom čine i instrumenti na kojima se svira. To su uglavnom žičani instrumenti, a osim sitra, tu su i sarod, surbahar, tanpura, bansuri, sarangi, pakhavaj, tabla… Da biste neke od njih naučili svirati kako spada, potreban vam je gotovo čitav život…
Mongolsko grleno pjevanje
Mongolsko grleno pjevanje jedna je od najzanimljivijih i najtežih pjevačkih tehnika. Ova pjevačka tehnika raširena je među svim Mongolima, ali najpoznatiji pjevači potječu iz plemena Tuva.
Prilikom grlenog pjevanja istovremeno se proizvode dva tona različite visine. Niski ton ili zujanje nastaje od fundamentalne frekvencije koju proizvodi vibracija glasnica, dok više melodijske note nastaju kao rezultat pjevačevog kontroliranja usta, pri čemu usta koristi kao filtar, odabirući po jednu notu iz prirodno intonirane serije visokih tonova.
Iskusni pjevač može proizvesti dvije do četiri note istovremeno, čime postiže različite zvukove i tonove.
Gruzijsko zborno pjevanje
Ova popularna tehnika pjevanja ima važno mjesto u gruzijskoj kulturi. Polifono pjevanje na gruzijskom jeziku ima važno mjesto u kulturi zemlje čiji su jezik i kultura često bili potiskivani od strane okupatora i stranih vladara.
Postoje tri tipa polifonije u Gruziji: kompleksna, dijalogna i kontrastna.
Pjesma Chakrulo koja se pjeva na festivalima i raznim ceremonijama pripada prvoj kategoriji. Specifična je po upotrebi metafora i jodlanja te falseta. Pjeva je skupina muškaraca.
Mnoge od ovih pjesama odnose se na kult vinove loze i sežu još u 8. stoljeće. Vezane su uz sva područja svakodnevnog života, pa tako postoje pjesme koje se pjevaju u polju i pjesme koje se koriste kao lijek protiv nekih bolesti.
Glazba Aka Pigmejaca
Pleme Aka Pigmejaca koje živi u jugozapadnom dijelu Središnje Afričke Republike razvilo je specifičnu vokalnu glazbenu tradiciju, koja uključuje i složenu kontrapunktsku polifoniju koja se bazira na četiri glasa, a uspješno su je svladali svi članovi zajednice.
Glazba i ples su integralni dio njihovih rituala. Za razliku od polifonih sustava s notnim zapisom, vokalna tradicija Aka Pigmejaca dopušta spontano izražavanje i interpretaciju.
Tijekom izvedbe svaki pjevač ili pjevačica može mijenjati glas kako bi proizveo veliki broj varijacija, čime se stječe dojam da se njihova glazba stalno razvija.
Pjesmu prate različite udaraljke ili žičani instrumenti. Pjesma prenosi osnovna znanja važna za koheziju skupine i očuvanje društvenih vrijednosti.
Ples je obično popraćen vibrirajućim udaranjem ruku, a ovisno o ritualu koji se izvodi, plešu samo muškarci ili žene, ili samo jedan plesač.
Oslanjajući se isključivo na oralnu tradiciju, Aka Pigmejci uspjeli su sačuvati svoje glazbeno znanje unutar zajednice zahvaljujući tome što djecu još od najranije dobi upoznaju sa svojim ritualima.
Ojkanje, ganga, rera
Krajem 2010. na listi UNESCO-ove nematerijalne kulturne baštine našlo se ojkanje, jedan od oblika višeglasnog napjeva u hrvatskom folkloru, iz kojeg su se kasnije razvile ganga i rera.
Ojkanje, kao i gangu i reru, karakterizira jednostavna melodija i snažno pjevanje. Jedan vodeći glas govori riječi, dok ga ostali prate pjevanjem samoglasnika 'e' i 'o'.
Ojkanje je ostatak prastarog ilirskog i prailirskog pjevanja s područja antičke Dalmacije, današnje Dalmacije, BiH i Crne Gore, koje je hrvatsko stanovništvo usvojilo i sačuvalo.
Ojkalicu iz Dalmatinske zagore muzikolozi smatraju jednim od najstarijih oblika višeglasja na svijetu.
Izvode je dva ili više pjevača koristeći specifičnu tehniku 'treskanja' glasa. Pjesma traje onoliko dugo koliko vodeći vokal može držati dah.
Ako vam još nije jasno zašto je ojkalica super, poslušajte ove pastire sa Sardinije koje također štiti UNESCO.
