VIDEO: /

Što je smiješno u Majstorima i zašto publika ne hrli u kino na Vis À Vis?

Naš kritičar Anđelo Jurkas osvrnuo se na dva nova hrvatska filma.

24.3.2014.
10:34
VOYO logo

Majstori (Dalibor Matanić)

Raditi dobru komediju, film koji po svom teorijskom opisu biva humorističkim djelom napravljenim s namjerom zabavljanja i nasmijavanja gledatelja, nije najlakši zadatak na svijetu. Znaju to mnogi iskusni filmaši. Pogotovo oni dokazani prijašnjim rezultatima.

Na ovim terenima takvom se titulom može ovjenčati jedino sjajni Vinko Brešan čije su populističke gorsko slatke komedije i karikiranja ovdašnjeg mentaliteta nerijetko polučile i kreativno i komercijalno (Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Svećenikova djeca), sjajnim filmovima kako zbog redateljske umješnosti, dobre ideje, poznavanja zanata ali i mentaliteta koji karikira, ismijava i progovara.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nečega sličnoga se u novom filmu nakanio dohvatiti ambiciozni zagrebački redatelj Dalibor Matanić čija je produktivnost prošlih godina znala polučiti vrlo dobrih djela (Fine mrtve djevojke), popularnih (Blagajnica hoće ići na more), ambicioznih (Sto minuta Slave), televizijskih (Volim te) te društveno angažiranih, socijalno osjetljivih ili surovih (Majka asfalta, Kino Lika, Ćaća).

//www.youtube.com/embed/cOgOoC4H_Is

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na terenu komedije bio njegov debitantski i najpopularniji film, no ovaj puta želio se oprobati i korak dalje, u slapstick komediji, tamo gdje dosada nije potencirao svoje filmske krakove i pokušaje. Ponavljanje, dakle, jedinog mu dosad komercijalno uspjelog kino hit filma, spomenute Blagajnice koja je odisala suptilnim šarmom i zanosom mladog redatelja. Zamisao i premisa na papiru je sasma legitimna i miriše na formulu uspjeha. Međutim, kad je riječ o prijenosu ideje na ekran, dešavalo se podosta 'gubljenja u prijevodu', a poglavito zbog osjetnog kalkuliranja i namjenskog rada filma kao da se radi o reklami.

Trojica muškaraca (Nikša Butijer - željezničar, Bojan Navojec - ribar, Goran Bogdan - majstor), bore se za naklonost vizualno neatraktivne, korpulentne domaćice Keke (osječka glumica Areta Ćurković koju je Matanić upotrijebio i otkrio za svoj Kino Lika), nakon što ista, emotivno zakinuta, odlazi od svog depra party supruga Baje (Butijer). Nespretni, simpatični, mali ljudi u svakodnevnim karikiranim šlamparenjima, a sve u vrtlogu zbog ljubavi prema osobi za kojom u realnom životu ne bi smatrali magnetičnom.

Matanić računa na momente u kojima će inteligentno pokušati podvaliti gledatelju što je smiješno u takvim situacijama i da će moći manipulirati njima. Ubacivanje hitova '80-ih svakako bi svojim naivnim karakterom trebalo glazbeno opremiti film i pripremiti ljude na laku komedijicu. Tim više jer se okupio cijelom niskom sjajnih glumaca kojima nije problem odraditi sjajne uloge, naravno uz dobar scenarij i dobrog redatelja kojem je rad s glumcima u svakom žanru primarna briga. Tako je ispalo da je Matanićeva ideja karikiranja, kričavosti i afektiranja svojih likova zapravo uništila svaku uvjerljivost i ta nasilna potreba svidjeti se ispada toliko pretjerano ulagivačkom da zapravo rezultira kontraefektom. Stvari koje su trebale biti smiješnima ne budu smiješne. A to je suicidom za nešto što tendira biti populističkom komedijom.

Silno važnu ulogu u Matanićevim filmovima imao je direktor fotografije Branko Linta na čiju se vizualnost Matanić dosta oslanjao pri kadriranjima, izgledu i formi svog filma, koje su počesto bili jedni od najboljih dijelova redateljeve filmografije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tu je ulogu nakon Linte preuzeo Vanja Černjul, jednako fascinantan vizualac čiji je rad na Majstorima osjetan. No, sjajna forma teško može popraviti nešto bez kvalitetnog sadržaja. Matanićeva ideja oprobati se u svim interesantnim mu žanrovima je legitimna i sjajna s pozicije ambicije filmaša, no na žalost rezultat neće uvijek biti na redateljsku korist. Zašto se u sklopu svih pobrojenih potencijalnih kvaliteta filma Majstori dešava da cijelim trajanjem tek na nekoliko mjesta bude iznuđena imitacija osmijeha (koreografija slapstick scena), neka ostane retoričkim pitanjem. Za majstorsku komediju potrebno je daleko više od fora naslova.

Ocjena: 5/10

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vis À Vis (Nevio Marasović)

Sve je u ideji i sve je u konceptu. Ali baš sve. Preostaje samo kamera i naučiti stisnuti tipku 'Rec'. Kasnije smontirati snimljeno u narativno razumljivo cjelinu. Nikakvi budžeti nisu potrebni za dobar film. Samo malo ideologije, prijateljstva i ljudi koji vjeruju u to što rade.

To je taktika kojom se koristio mladi redatelj Nevio Marasović (The Show Must Go On) u svom redateljskom drugijencu o procesu rada na filmu. Dok čeka HAVC i ine producentske čunke koje bi se uhvatile traženja budžeta za realizaciju mu scenarija Comis sans (vrsta fonta), ne trati vrijeme, uzeo je kameru u ruku i po sistemu indie filmaštva odmetnuo se u avanturu snimanja filma o pripremi snimanja filma.

//www.youtube.com/embed/sV-qekrAoe8

To jest radu glumca i redatelja na ulozi i raspisu scenarija. Uz glavne role Janka Popovića Volarića (Glumac) i Rakana Rushaidata (Redatelj) i sporedna ukazanja Kreše Mikića i Darije Lorenci, Marasović je ispričao silno zabavan pogled na proces zbiljskog rada na ulozi i snimanju filma te sve potencijalne probleme koje ljudski faktor nosi. Kombinatorikom stvarnosti i fikcije, većim dijelom dijaloški centriran, zabačen u izoliranu sredinu kakvom se otok Vis čini za nelijetnih mjeseci, njegov 'vizavi' jedan je od ponajboljih novohrvatskih filmova.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Daleko odmetnut od trenda rađanja populističkih komedija ili žanrovskog dječjeg filma kao dominantnih pojava ili pokušaja stvaranja uspješnih trendova u domaćem filmu. Radi se o minimalističkom konceptu baziranom na glumcima (koji su redom sjajni), podosta improviziranom bez zadatih scenarističkih detalja. Riječ je o filmu koji se bazirao na zabavnim i manje zabavnim oglašavanjima nerazumijevanja i različitih perspektiva sagledavanja rada na ulozi.

Od sukoba na relaciji redatelj - glumac, sve do simpatičnog pomirujućeg kraja. Uz preklanjski Pismo ćaćiDamira Čučića jedan je od načina prokazivanja puta kojim se može raditi sjajnih filmova u maćehinskom financijskom i kuloarskom okruženju hrvatskog igranog filma u kojem često potpore dobivaju podobni i umreženi prije nego talentirani i kvalitetni. Na žalost, za ovakve bisere nema kino publike pa im preostaje festivalski, TV, internet život i prilika da posluži redatelju kao odskočna daska za neki novi projekt.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ocjena: 8/10

fnc 20
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo