'Regionalni političari bi me zatukli združenim snagama'

Vlada Divljan, nekadašnji frontmen VIS Idola, otkrio nam je u intervjuu što priprema zagrebačkoj publici 19.

10.11.2010.
17:26
VOYO logo

U Gavelli ćete sa svojim pratećim bendom Nevladina organizacija održati koncert povodom 30 godina karijere. Što pripremate zagrebačkoj publici? Kako to da ste se odlučili za nastup u kazalištu? Nešto opsežniji presjek onoga što sam radio ovih 30 godina, mnoge pjesme koje publika zna, ali i neke koje do sada nisam svirao u Zagrebu, kao i nekoliko potpuno novih pjesama, no sve to donekle ovisi i o probama koje od petka imam s Nevladinom organizacijom u Beogradu.

arti-201011050309006 A zašto kazalište – pa, mislio sam da je vrijeme da sa supkulturne zakoračimo na kulturnu scenu, a i na bini će biti gomila akademski obrazovanih glazbenika, s izuzetkom nas par... Šalim se, samo nam se učinilo da je kazalište poput Gavelle zgodan prostor za ovakav, dobrim dijelom akustičan program, iako će, naravno, biti i struje...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tko će Vam sve biti gosti na koncertu? Što je presudilo pri odabiru? Gosti će mi biti neki od ljudi s kojima sam prije 30 godina počinjao i neki s kojima trenutačno radim. Oni iz prve grupe su moji dragi prijatelji iz Zagreba, nekadašnji filmovci, saksofonist Jura Novoselić i Max Juričić, ovoga puta prije svega kao pjevač, zatim izvanredni mladi glazbenik, Maxov kolega iz Ljetnog kina, Vlade Matulić, kao i Bojana Vunturišević i Petar Rudić, članovi mlade beogradske grupe Svi na pod, s kojima sam nedavno snimio jednu novu pejsmu.

Znamo da se u Zagrebu osjećate kao kod kuće. U Lapidariju ste prije 30 godina imali prvi zagrebački koncert, u međuvremenu je bilo još dosta nastupa... Koliko se promijenio Zagreb i zagrebačka publika, noćni život, provodi... Nevjerojatno je da se koncert u Gavelli događa točno, ali u dan točno, 30 godina poslije mog prvog koncerta s Idolima u Zagrebu, a to je ujedno bio i moj prvi posjet vašem gradu, koji me je od samog početka na neki način prihvatio kao svog. Poslije toga je uslijedilo mnogo koncerata i još mnogo više dolazaka i odlazaka. Kada bih zbrojio sve dane koje sam u životu proveo u Zagrebu, vjerojatno bi se skupila koja godina. Upoznao sam, i upoznajem, mnogo divnih ljudi i stekao prijatelje za cijeli život. Neka od tih prijateljstava traju već tri desetljeća, pa to ti dođe nešto kao obitelj, ali ona koju si sam birao...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Čini li Vam se da su danas ljudi nezadovoljniji u čitavoj regiji i koji je glavni razlog tog nezadovoljstva? Čini mi se da jesu, a glavni razlozi su vjerojatno nedostatak novca i/ili vremena, i što je još gore, pomanjkanje nade, vjere da će sutra biti bolje. U vrijeme kada sam ja odrastao nije sve bilo ružičasto, daleko od toga, ali je nekako izgledalo da sve skupa ima više smisla i da 'svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo'.

Vidite li rješenje te kolektivne frustracije? Nažalost, teško ga je vidjeti, a i da ga vidim, ne bih to smio glasno reći jer bi me združenim snagama zatukli regionalni političari. Što bi oni u životu radili kada bi se pojavio netko s rješenjem. No, bilo bi fantastično kada bi ljudi, naročito oni o kojima svi mi donekle ovisimo, za početak manje lagali.

Tko je zapravo kriv – oni na vlasti, koje narod smatra glavnim krivcima za situaciju u kojoj se nalazimo i za sve što se dogodilo, ili se vodite onom starom da narod ima vlast kakvu zaslužuje? Zašto ljudi na Balkanu često ratuju, a slabo izlaze na ulice da bi se izborili za svoja prava? Dobro ste primijetili to da slabo izlazimo na ulice. Bojim se da na Balkanu dobar dio stanovništva nije previše svjestan svojih građanskih prava, a ako i je, nema vremena o njima razmišljati, a još manje zbog narušavanja istih protestirati. No, poslije svega što se posljednjih dvadesetak godina dešavalo, mnogi računaju da su sretni jer imaju što jesti i jer ih ne tuku... A tko je kriv? Svi pomalo, narod jer je naivan, vlast jer je pohlepna i zla, narod jer je trpi, itd. S jedne strane mentalitet, s druge strane, kao narodi smo, čini mi se, pomalo nezreli, kao da smo zarobljeni u nekom vječnom pubertetu. A krivi smo i svi mi koji sve jasno vidimo, a šutimo, jer se to nama i našoj djeci obija o glavu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Živjeli ste u Sydneyu, Beogradu, sada živite u Beču... Planirate li još koji put mijenjati mjesto stanovanja? Gdje ste se osjećali kao da najviše pripadate? Za sada ne, mada, znate kako kaže James Bond: 'Nikad ne reci nikad...' Kada jednom odeš od kuće i ne vraćaš se neko vrijeme, polako izgubiš taj osjećaj pripadnosti... Mislim, uvijek ću znati odakle sam, nikada se neću truditi to zaboraviti, ali gdje, odnosno čemu baš pripadam, to baš ne znam, a i ne zamaram se mnogo time.

U čemu pronalazite inspiraciju za glazbu, tekstove... Stvarate li više u sretnijim ili tužnijim fazama života? Što je Vaš trigger? Uglavnom u sretnijim, to su i faze kada više radim, kada počinjem i završavam stvari. No, ponekad se nešto zanimljivo izrodi i iz ovih drugih, sjetnijih, a kakve faze takve i stvari. Ipak, iz sretnije se faze možeš po potrebi prebaciti u onu drugu, ali obrnut proces je puno kompliciraniji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako se nosite sa stvaralačkim usponima i padovima? Ako ih imate... A tko ih nema. Ako traju malo duže, ovdje mislim na padove, učini ti se da se više nikad nećeš popeti. Ali, kada dođu, povučem se malo, trudim se više čitati, slušam glazbu, vježbati u teretani.

Planirate li uskoro neki duet i s kim? Upravo sam ga snimio, doduše to nije duet s jednom osobom nego s cijelim bendom, a riječ je o mladom i vrlo perspektivnom beogradskom bendu Svi na pod, kojima uskoro uzlazi prvi album. Na tom albumu će se naći i moja nova pjesma Zvuk ulice, koju sam i napisao inspiriran tim istim bendom. Oni su mi pomogli da tu pjesmu zapakiramo kako treba i sada ćemo se potruditi da je zajedno izvedemo u Gavelli. I zamislite, samo sedam dana kasnije, 26. studenoga, Svi na pod sviraju u Zagrebu u Močvari, u okviru manifestacije Novi beogradski zvuk, a ja sam im gost u nekoliko pjesama.

Posljednjih godina bavite se filmskom, televizijskom, kazališnom glazbom, skladali ste glazbu za dokumentarce... Na čemu trenutačno radite, projekti, planovi...? Da, zapravo je bolje reći posljednjih desetljeća, jer mi je ta tzv. primijenjena glazba glavna preokupacija još od 1991., kada sam otišao u Australiju, a i prije toga sam je radio. Posljednjih se mjeseci pokušavam malo više orijentirati na nove pjesme, napravio sam malu pauzu u filmskom radu, ali također planiram u ovom razdoblju sakupiti ono što je meni najbolje i najzanimljivije od takve glazbe koju sam radio i objaviti to na dvostrukom CD-u, koji će se zvati Muzika za ekran i binu.

Imate 52 godine i odlično ih nosite, uz dinamičan život, česta putovanja, obitelj, koncerte... Kako Vam to uspijeva? Hvala na komplimentu. A kako mi uspijeva, ako mi uspijeva, ne znam – trudim se da se ne zapustim, i duhovno i tjelesno, ali ne pretjerujem u tom trudu, pokušavam tu i tamo osluhnuti i svoj organizam i ne raditi ono što mi ne paše. Tu je i moja obitelj, Dina i momci, koja mi mnogo znači i u svu tu silnu 'dinamiku' unosi ljubav i toplinu, dakle smisao.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prethodni članci:

arti-200902140090006 arti-200902120109006 arti-201011050309006

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo