Ako nikada niste bili neki obožavatelj Građanina Kanea (Citizen Kane, Orson Welles, 1941.), velika je vjerojatnost da će vam biografska drama MankDavida Finchera u Netflixovoj produkciji biti krajnje odbojna. Tim više jer je u pitanju svojevrsni metafilm, tj. film o stvaranju scenarija i pozadinskim događanjima prije snimanja Građanina Kanea, stanju u starom Hollywoodu 1940-ih te iz razloga što zahtijeva od gledatelja minimalno znanje o kinematografiji toga doba i političko-društvenom kontekstu. Dok osobno nisam bio lud za Građaninom Kaneom, a Fincher mi je uvijek bio jedan od najboljih redatelja s obzirom na filmove poput Sedam, Klub Boraca, Nestala itd., ironija je da se baš sada odjednom sve preokrenulo. Naime, pripremajući se za Manka, u želji da osvježim pamćenje, uhvatio sam se kako uživam gledajući Wellesov film, da bih nakon prvog gledanja Manka ostao ravnodušan i zapravo razočaran Fincherovim krajnjim djelom.
Mank bi se mogao ukratko opisati kao svojevrsni prednastavak Građanina Kanea, djelo regresivne retro estetike s modernim štihom, pod čim želim reći da oponaša značajke zrnate i distorzirane crno-bijele fotografije specifične za filmove toga doba, ali koristi sve blagodati Fincheru omiljene digitalne 8K kamere RED i monumentalnosti širokog formata umjesto užeg i intimnijeg akademskog omjera slike. Priča prati američkog scenarista Hermana J. Mankiewicza, alkoholičara i kompulzivnog kockara poznatog po neugodnom ponašanju, duhovitosti, britkosti i protivljenju nadređenima. Mladi i ambiciozni Welles ponudio mu je 1940. godine dok je bio nezaposlen, između ostalog, suradnju na scenariju za njegov prvi igrani filmu nad kojim je od RKO studija dobio potpunu autorsku slobodu. Iz toga se izrodio izvrstan kvazibiografski scenariji o bogatom izdavaču novina i industrijskom magnatu za koji su na kraju obojica dobili Oscara.
Kritički slavljen kao vrhunac kinematografije, Građanin Kane je postao poznat po nelinearnoj tehnici izlaganja, izoštrenom fokusu i kompoziciji dubinskog kadra, kompleksnoj montaži, prožimanju virtualnih retrospektivnih slika iz različitih subjektivnih perspektiva s aktualnim slikama sadašnjosti u filmu, propitivanju pouzdanosti svjedočanstva, mogućnosti vjernog portretiranja povijesne osobe, egzistencijalnim pitanjima, ali i – misterioznoj riječi rosebud („ružin pupoljak“), čije je značenje postalo središnjim objektom potrage unutar i izvan filma.
Pitanje autorstva
Međutim, iz svega je nastala i prava, velika kontroverza oko autorstva. Scenarist Manka, Jack Fincher, pokojni otac redatelja Davida, napisao je scenarij na temelju osporenog eseja „Raising Kane“ (1971.) filmske kritičarke Pauline Kael u kojemu je argumentirala da je Mankiewicz jedini i isključivi autor scenarija. Iako su tvrdnje eseja da Welles nije napisao ni retka scenarija detaljno opovrgnute te je dokazano da je značajno sudjelovao u stvaranju i promjenama scenarija, Fincher je snimio film po scenariju svog oca, ali ga je izmijenio kako bi ublažio pristranost i činjenično neutemeljene optužbe protiv Wellesa. „Nikada me nije zanimala ideja tko je napisao [Građanina Kanea]. Ono što me je zanimalo je lik koji se poput biljarske kugle ili flipera mota po gradu koji je čini se, po svemu sudeći, prezirao, radeći posao za koji je čini se osjećao da je bio ispod njega. A onda je u jednom kratkom, blistavom trenutku zadržao svoj stav jer je – i dojma sam da je to zasluga Wellesa – dobio priliku napraviti svoje najbolje djelo“, rekao je Fincher za The Atlantic.
Fincher je Mankiewicza portretirao poput tragičnog junaka i neshvaćenog umjetnika s brojnim manama, ali u konačnici dobrog čovjeka pogonjenog idealima unutar beskrupozne i korumpirane mašinerije filmske industrije. Kao takav, stoji poput romantiziranog simbola pisaca čiji se značaj često zaboravlja, dok redatelji i glumci obično pokupe svu slavu i pažnju javnosti. U stvarnosti je Mank prvotno doista potpisao ugovor prema kojemu poput pisca iz sjene nije trebao biti potpisan kao autor za svoj rad. Tada 24-godišnji wunderkid Orson Welles želio je demostrirati svoj talent ne samo kao redatelj, nego i kao glavni glumac, producent i scenarist, odnosno pravi „auteur“ ili umjetnik s potpunom kontrolom nad inače suradničkim procesom mnoštva ljudi. Welles, u Manku prikazan kao karizmatični negativac velikog ega, trebao je biti potpisan sam kao autor scenarija, no nakon spora i kontroverze Mankiewiczu su također priznate zasluge.
Nekonvencionalni pripovjedački stil
Mank je tako priča o tome kako se jednom boemu i čudaku budi prkosni nagon za opstankom jednom kada shvati da želi ostaviti nešto iza sebe i da stvara najvažnije djelo u svom životu. Scenarij inspiriran većim dijelom moćnim poduzetnikom i nakladnikom Williamom Randolphom Hearstom piše u Victorvilleu u Kaliforniji nakon što je slomio nogu u automobilskoj nesreći. Točnije, diktira ga iz kreveta zapisničarki Riti. Kada mu prilikom posjete producent John Houseman prigovori da je scenarij prezahtijevan za gledatelje, pomalo zbrkan, kolekcija nekronološki povezanih fragmenata za koju je potrebna karta da bi se čovjek snašao, Mankiewicz mu odgovori: „Priča je jedan veliki krug poput rolica sa cimetom, a ne ravna crta koja pokazuje prema najbližem izlazu. Ne možeš prikazati cijeli život nekog čovjeka u dva sata. Možeš se samo nadati da ćeš ostaviti dojam jednog.“
Image: 573262990, License: Rights-managed, Restrictions: Contributor country restriction: Worldwide, Worldwide, Worldwide, Worldwide, Worldwide, Worldwide, Worldwide. Contributor usage restriction: Advertising and promotion, Consumer goods, Direct mail and brochures, Indoor display, Internal business usage, Commercial electronic, Personal use. Contributor media restriction: {8452A03D-F60E-4271-B494-7D38E74BE223}, {8452A03D-F60E-4271-B494-7D38E74BE223}, {8452A03D-F60E-4271-B494-7D38E74BE223}, {8452A03D-F60E-4271-B494-7D38E74BE223}, {8452A03D-F60E-4271-B494-7D38E74BE223}, {8452A03D-F60E-4271-B494-7D38E74BE223}, {8452A03D-F60E-4271-B494-7D38E74BE223}., Model Release: no
Slično netradicionalnom narativnom stilu Građanina Kanea, priopovijedanje Fincherova Manka stvara cjelinu oslanjanjem na nelinearno i eliptično pripovijedanje, tj. nekronološko slaganje retrospektivnih fragmenta prošlosti i dijelova aktualne sadašnjosti u Victorvilleu. Dok su u Građaninu Kaneu retrospektivne sekvence iz perspektive više likova u funkciji otkrivanja Kaneove osobnosti i života, retrospektivne sekvence Manka objašnjavaju Mankiewiczev lik te otkrivaju kako su njegovi prošli doživljaji i iskustva utjecali na pisanje scenarija za Građanina Kanea. Zbog toga je jasno zašto je za razumijevanje, interpretaciju pa i potpuno uživanje u Manku nužno pogledati Wellesov film. Fincher pretpostavlja da je gledatelj upoznat s Građaninom Kaneom, tretira ga kao inteligentnog, angažiranog promatrača, pa bi mnoge igre riječi, značenja, reference, paralele, odnosi i veze mogle proletjeti mimo vas ako se niste primjereno pripremili.
U pravilu nisam neki obožavatelj biografskih filmova ako se radnja proteže kroz neki duži vremenski period, jer kao što je Quentin Tarantino rekao za The Talks znaju biti prokleto dosadni a glumcima dobar izgovor da osvoje Oscara. No, Mank je netipično strukturiran i, iako utemeljen na nekim stvarnim događajima i povijesnim osobama, isprepleten je s mnoštvom čisto fikcionalnih događanja. I, doista, mogao bi legendarnom Garyju Oldmanu priuštiti barem nominaciju, ako već ne i samu nagradu Oscar. Njegovo utjelovljenje nadarenog Mankiewicza više je nego solidno. Ponekad čak i ushićujuće kao u dramatičnoj kulminaciji tijekom zabave u Hearstovu dvorcu kada potpuno pijan u neočekivanom izljevu iskrenosti usporedi nekad mladog Hearsta prepunog socijalističkih ideala s Don Quijoteom, indirektno otkrije sinopsis filma o Kaneu, implicirajući da je ideja potpuno njegova a ne Wellesova te naposljetku izbaci sadržaj želuca na pod.
Hermetičan i teško prohodan
Moglo bi se reći da su ono što su Mankiewicz i Welles Građaninom Kaneom napravili Hearstu, Jack i David Fincher Mankom na neki način napravili Wellesu, iskoristivši pozadinsku dramu kako bi stvorili fikcionalni igrani film. Fincher je za Little White Lies rekao da film također govori o ljudima koji iskorištavaju druge ljude, apsolutnoj moći i osjećaju polaganju prava na poseban tretman. Ipak, za razliku od Manka, Građanin Kane transcendira povijesne osobe koje su možda poslužile kao inspiracija i stvarni kontekst nastanka djela. Ne zanima ga toliko partikularna kritika konkretne povijesne stvarnosti, koliko uzdizanje do univerzalnosti moralne poruke o prolaznosti materijalnih stvari i vječnosti ideala.
Mank je s druge strane intertekstualno bitno ovisan o postojanju Građanina Kanea, parazitira na njemu ne uzvraćajući ništa zauzvrat i gradeći svoj značaj na značaju Wellesova filma. Hermetičan je i teško prohodan za prosječnog gledatelja, ali vjerujem da će njegovu vrijednost prepoznati povijesničari filma, kritičari, filmofili i svi oni zainteresirani za specifično razdoblje 1940-ih. Interesantno, još je jedan Netflixov politički angažiran film usmjeren na kritiku tadašnjeg konzervativnog hollywoodskog establišmenta u vremenu Velike depresije, usmjerenog na očuvanje postojeće raspodjele moći i demoniziranje socijalno-ekonomskih reformatora poput pisca i demokratskog kandidata za guvernera Kalifornije Uptona Sinclaira. Veliki studiji su novčano podupirali njegovog protivnika republikanca Franka Merriama, pa čak i prijetili će preseliti posao na Floridu ako se ostvari Sinclairov prijedlog da nezaposleni filmski radnici snimaju filmove u praznim studijima u mirovanju. „Taj štakorski boljševik pripada zajedno s Hitlerom popisu ljudi koje ne treba shvaćati ozbiljno", kaže u Manku o Sinclairu poduzetnik, suosnivač i dopredsjednik filmskoga studija Metro-Goldwyn-Mayer (MGM), Louis B. Mayer, inače inspiracija za Kaneovog osobnog poslovnog menadžera Bernsteina.
MANK, Arliss Howard (glasses) as Louis B. Mayer, Charles Dance (far right) as William Randolph Hearst, 2020.,Image: 568176926, License: Rights-managed, Restrictions: Please credit ©Netflix/Courtesy Everett Collection, Model Release: no
Fincher je Mayera podrugljivo okarakterizirao kao niskog, zapaljivog i okrutnog tipa poduzetnika koji je sposoban lažnom glumom uvjeriti zaposlenike svoje „tvornice snova“ da je zbog gospodarske krize nužno drastično rezanje plaća kako bi kompanija opstala te ih istovremeno još i potaknuti da mu zaneseno zaplješću kao da im je napravio uslugu. Ne bi li spriječio Sinclairovu pobjedu te tako utjecao na rezultate izbora, njegov MGM studio se uključio u propagandnu kampanju dezinformacijama, stvarajući lažne video priloge i intevjue, a sve je, prema filmu, novčano pomogao Hearst koji se i sam preko svojih novinara obračunavao sa Sinclairom. Fincherov film sugerira da je Mankiewiczev scenarij inspiriran prijezirom prema konzervativnoj eliti i rezultat žudnje za osvetom Mayeru i Hearstu koji ga je tretirao poput marionete za vlastitu zabavu.
Ako sam nakon prvog gledanja ostao ravnodušan i razočaran, nakon drugog gledanja Manka dojam se očekivano popravio, ali i dalje ne mogu reći da sam oduševljen. Nema sumnje da izgleda sjajno, posebno mračna crno-bijela estetika inspirirana Wellesovim stilom i vjerna simulacija 1930-ih i 1940-ih. Međutim, osim što stoji u sjeni Građanina Kanea, ne posjeduje univerzalnost i pretjerano je vezan za konkretni društveno-povijesni kontekst, film se drži na emocionalnoj distanci. Bez dodatnih informacija i znanja, teško je emotivno se povezati i brinuti za likove, a ima ih mnoštvo koji su samo skicirani. Mnogima tema uopće neće ni biti zanimljiva zbog velike udaljenosti od suvremenosti. Ipak, Mank je interesantno umjetničko djelo, ako ništa drugo onda zbog sposobnosti da vas natjera da malo bolje proučite povijest filmskog stila i razdoblja u kojemu se odvija radnja te u konačnici ponovno pogledate Wellesovo remek-djelo.
