O čemu se radi?
MAMUT Mammuth Francuska, 2010., nostalgična drama, 90 min. R: Benoit Delepine, Gustave Kervern Gl: Gerard Depardieu, Yolande Moreau, Isabelle Adjani, Benoit Poelvoorde, Miss Ming *** Serge (Gerard Depardieu) je nezgrapni, debeli klaonički radnik koji navršava 60 godina i vrijeme je da ode u penziju, no otkriva da mu doprinosi baš i nisu uredno plaćani pa iz garaže izvlači stari motor Mammuth po kojemu je i sam dobio nadimak te kreće u potragu za bivšim poslodavcima kako bi dobio potvde koje će mu osigurati državnu penziju. Na putu ga prati duh njegove prve ljubavi (Isabelle Adjani), a za emotivni i duhovni twist pobrinut će se Sergeova poetski navudrena nećakinja.
O čemu se zapravo radi?
Svi filmovi ceste imaju sličnu strukturu, glavni junaci nezadovoljni vlastitim životima sjedaju u automobile ili na motocikle i otiskuju se na put u nepoznato. I dok obično lako shvaćamo probleme koji ih pokreću, rijetko uspijevamo dokučiti rješenja do kojih nerijetko dolaze na sasvim neobične, da ne kažemo na metafizičke načine, sve tamo od Petera Fonde i Jacka Nicholsona u "Golima u sedlu" pa do današnjih dana. S Mamutom se stvar isprva čini mnogo prizemnijom i logičnijom, jer ovaj na put ne kreće u potragu za smislom života već za odrescima za penziju što se čini posve razumnom odlukom, no negdje putem izgubi fokus i umjesto s potrebnim potvrdama vraća se kući u haljinici poput Hare Krišne s nepotrebnim pjesmuljcima o životu, smislu i ljubavi.
Pa koji je onda smisao života?
Autori poručuju kako se treba otvoriti, otvoriti glavu, ruke, pluća, pa čak i guzove, što god to značilo. Ipak, možda su makar u fusnoti, barem u pauzi tog duhovnog otvaranja, mogli napomenuti kako bi bilo iznimno korisno pripaziti i da vam poslodavac redovito uplaćuje doprinose za mirovinsko.
Zašto gledati?
Autorski par Delepine-Kervern već je stekao kultni festivalski status s nekoliko filmova apsurdističkog humora ("Aaltra" i "Louise-Michel"), a najbolji dio "Mamuta" nastavlja baš tu liniju. Do kuda ide njihovo ludilo najbolje se ogleda u urnebesno smiješnoj sceni međusobne drkice Depardieua i njegovog rođaka.
Gonzo način snimanja sa Super 16 kamerom snimljenom većim dijelom iz ruke, zrnatom teksturom i saturacijom, podsjeća na avangardne filmove iz 70ih i osigurava "Mamutu" jedinstven vizualni šarm.
Zašto ne gledati?
Kad u posljednjoj trećini filma duhovitost zamijeni petparačka duhovnost, film se slobodnim padom srondava u kičericu na koju nas ništa u prve dvije trećine nije pripremilo. Dok se u prvom dijelu neobuzdano ali skladno miješaju staračka melankolija i politički nekorektna satira, poetsko new age finale u kojem Depardieu doživljava preobraćenje dostojno je najgorih holivudskih ljiga s kojima bi se i sam Depardieu donedavno rado sprdao.
Glumački sektor?
Poput većine svojih kolega, glumaca mamuta poput Jacka Nicholsona, Marlona Branda ili Ala Pacina, i Gerard Depardieu je zadnja desetljeća proveo krčmeći staru slavu i neosporan talent katkad tek šmirajući, a češće naprosto preglumljujući. Rad na trbuhu s vremenom mu je donio i nove benefite pa je u "Mamutu" postalo očito da s takvim fizičkim atributima (i dugom kosom do pola trbuha) i nije potrebna osobita glumačka ekspresija za nasmijavanje gledatelje, osobito ako te snimaju tako da je impozantna mješina uvijek u prvom planu. Stoga je najveći glumački užitak filma Yolande Moreau koja u ulozi Sergeove supruge redovito krade scene kad god se pojavi u kadru, neovisno o tome razgovara li s Depardieuom ili automatiziranim call centrom, dok je nastup Isabelle Adjani potpuna besmislica.
Ima li ironije za kraj?
Na žalost nema, sto posto patetika, pa preostaje tek žal što je olako profućkana prilika za jedinstvenu komediju, no dvojac Delepine-Kervern trebat će i dalje držati na oku.
Gerard Depardieu već godinama najavljuje svoje umirovljenje, no redovito se vraća filmu, iako on za odlazak u penziju sigurno neće morati skupljati potvrde od poslodavaca. Budućnost si je osigurao investicijama u brojne vinograde diljem Europe i Afrike, a vlasnik je i dva restorana u Parizu. Iako nikad nije krio sklonost prema finoj papici i piću, ipak ga nerviraju glasine da je alkoholičar. Njegovo obrazloženje doista je zazvučalo uvjerljivo: "Pijem pet do šest boca vina kad sam pod stresom, a kad nisam svega tri-četiri, no pokušavam smanjiti."