Prebrojali su 14 grebena koji su nastali kada je jedna strana napuknuća skliznula pod drugu. Ali Orbiterova kamera je pokrivala samo 10% površine Mjeseca.
Pet godina kasnije, preko tri četvrtine mjesečeve površine je fotografirano, te su znanstvenici uspjeli prebrojati preko 3.200 grebena, većinom dosta malih, manje od 10 km dugačkih i par desetaka metara visokih.
Mjesec se hladi već milijardu godina, a kako jezgra postaje hladnija, tako se i njeni prije rastopljeni dijelovi hlade i skupljaju. Skupljanjem unutrašnjosti vanjska se kora nabora te se i površina Mjeseca malo po malo smanjuje.
Ono što je zbunjivalo znanstvenike je ravnomjernost pružanja grebena. Kada bi se mjesec smanjivao podjednakom brzinom sa svih strana, onda bi grebeni pokazivali u svim smjerovima.
Umjesto toga, dr. Watters i njegove kolege su otkrili da se oko ekvatora grebeni većinom pružaju u smijeru sjever-jug, dok u blizini polova napuknuća idu u smjeru istok-zapad.
Shvatili su da su razlog tome Zemljina gravitacija koja, iako mala, ipak dovoljno jako utječe na Mjesec te mu lomi koru po primjećenom uzorku. Na taj način Zemlja određuje kako će izgledati površina Mjeseca.
New York Times/Danas.hr