Jednoga ćemo dana možda moći kopirati ta sjećanja u vlastite mozgove. Do toga vodi nezamislivo dug put, ali jedan novi rad u kojem su znanstvenici uspješno 'prebacili' sjećanja jednog puža u drugog mogao bi se smatrati prvim korakom u tom smjeru, piše IFLScience.
Električnim šokovima do stalno opreznih puževa
Znanstvenici sa UCLA slali su električne šokove u repove morskih puževa Aplysia, ne dovoljno jake da ih ozlijede, no dovoljne da prouzroče blagu bol i prouzroče povlačenje puža u kućicu. Šokovi su bili davani u serijama od pet, s pauzama od 20 minuta, a zatim je uslijedio još jedan set pet dana kasnije.
Puževi tretirani na ovaj način razumljivo su se više plašili svijeta oko sebe, te kad bi im znanstvenici pokucali na kućice brzo bi se uvukli u njih na u prosjeku 50 sekundi. S druge strane, Aplysia puževi koji nisu prošli kroz serije elektrošokova proveli bi u kućici samo koju sekundu nakon kucanja, te bi brzo nakon toga ponovo izašli van.
Prebacivanjem RNK prebacuju se i sjećanja
Ova bi se studija mogla usporediti s Pavlovljevim radom, no viši autor dr. David Glanzman poveo je eksperiment drugim putem. Radeći na teoriji da su sjećanja pohranjena u epigenetskim modifikacijama DNK, izvukao je RNK živčanog sustava iz obje grupe puževa. Zatim je RNK puževa koji su dobivali elektrošokove ubrizgan u nešokirane puževe, dok je njihov RNK ubrizgan kontrolnoj skupini.
Puževi koji su primili RNK od onih koji su doživili šokove reagirali bi na kucanje gotovo isto poput njih, te su se u prosjeku povlačili u kućice na 40 sekundi. Kod kontrolne grupe nije bilo promjene, što je pokazalo da promjena u ponašanju nije posljedica transfera RNK, već sjećanja koje je RNK nosila.
"Ovo je kao da smo prebacili sjećanje", izjavio je dr. Glanzman.
Rušenje dominantne teorije
Još uvijek ne razumijemo kako se pamćenje 'snima' posebno kada se radi o složenijim iskustvima boje, zvuka i okusa. Unatoč tome, ovaj je rad ponudio neke tragove za buduća istraživanja. Kao prvo, kad se RNK prebacila na neurone puže u petrijevoj zdjelici, pokazalo se da ta operacija povećave uzbuđenost kod osjetilnih neurona, koji pretvaraju vanjske stimulacije u električne impulse, ali ne i kod motoričkih neurona koji kontroliraju kretnje.
Ovo otkriće u suprotnosti je s dominantnom sinaptičkom teorijom pamćenja, kojoj se Glanzman još ranije suprotstavio prekidajući sintezu proteina kod puževa, što je utjecalo na pamćenje. "Da su pamćenja pohranjena u sinapsama, naš eksperiment jednostavno ne bi djelovao", rekao je Glanzman. Dodao je kako sumnja da je to nešto što bi se promijenilo nakon što se naš evolucijski put razdvojio od mekušaca, iako mi imamo oko 5.000 puta više neurona od Aplyisia puža.