Znanstvenici iz istraživačkog centra Woods Hole tamo su proučavali utjecaje klimatskih promjena i došli su do zaključka da je najugroženija sudbina permafrosta, trajno zaleđenog terena, do dubine veće i od 700 metara.
Ogromne količine ugljika u smrznutoj organskoj masi
U permafrostu se nalaze velike količine ugljika u smrznutoj organskoj masi. Biljke koje uzimaju ugljikov dioksid iz atmosfere uvenule su i zamrzle se prije nego što su raspadom vratile ugljik u atmosferu. Znanstvenici procjenjuju da se u permafrostu diljem svijeta nalazi dva puta više ugljikovog dioksida nego što ga sada ima u atmosferi, piše New York Times.
Jednom kad se ovaj drevni organski materijal otopi, mikrobi jedan njegov dio pretvaraju u ugljikov dioksid i metan, koji mogu otići u atmosferu i uzrokovati još veće zatopljenje. Znanstvenici su procijenili da bi proces topljenja permafrosta mogao doprinijeti globalnom zatopljenju i povišenju temperature u idućih nekoliko stoljeća, neovisno o tome što čovječanstvo učini za smanjenje emisija plinova od izgaranja fosilnih goriva i drugih aktivnosti.
Permafrost je na Aljasci najranjiviji. Cijelo bi područje Aljaske moglo ostati bez većine svog permafrosta do polovice ovog stoljeća.
Lokalne i globalne posljedice
Znanstvenik i istraživač Max Holmes kaže da to ima posljedice na tu regiju, na životinje i ljude koji tamo žive, ali ima i globalne posljedice.
'Ovaj se veličanstveni krajolik može promijeniti u vrlo kratkom vremenu', rekao je.
Znanstvenici još razmatraju koliko će se permafrosta na Aljasci otopiti. No nema sumnje da će otapanje pune dubine permafrosta trajati stoljećima.
Neki znanstvenici ipak upozoravaju da permafrost nije tako stabilan kako neki misle. Osim emisije stakleničkih plinova, njegovo otapanje pogađa i infrastrukturu i uzrokuje propadanje zemlje pod ledom koji se pretvara u vodu.
Otapanje permafrosta postupan je proces. Zemlja je potpuno smrznuta tijekom zime, a počinje se otapati rastom temperatura u proljeće. Kako temperature godinama rastu, taj otopljeni sloj postaje još dublji.
Emisije ugljika: 1.5 milijardi tona godišnje do kraja stoljeća
Dijelovi tundre na tom su mjestu 1970-ih izgorjeli, a u ljeto 2015. su istraživači uzeli dijelove spaljenih i nespaljenih područja. Otkrili su da bi topljenje permafrosta u blizini jezera moglo bi uzrokovati odlijevanje voda iz jezera, zbog čega će neki dijelovi okolne zemlje postatu močvarni, a drugi bi se mogli potpuno isušiti. Takve promjene, osim utjecaja na biljni i životinjski svijet, znatno utječu i na klimatske promjene, miješanjem ugljičnog dioksida i metana. Iako metan ne ostaje u atmosferi tako dugo kao ugljikov dioksid, ima daleko veću sposobnost primanja topline pa pridonosi još većem zatopljenju.
Ako je permafrost koji se raspada vlažan, mikrobi će imati manje kisika i stoga će proizvoditi više metana, a ako je permafrost suh, raspadanjem će se emitirati više ugljikovog dioksida.
Procjene variraju ovisno o tome koliko se ugljika trenutno ispušta iz otopljenog permafrosta diljem svijeta, no prema jednoj računici, emisije do kraja ovog stoljeća mogle bi u prosijeku iznositi oko 1.5 milijardi tona godišnje.
'U tlu se nalazi ogromna količina ugljika koji se tamo skupljao tisućama godina. Do sada se nalazio u zamrzivaču, ali taj se zamrzivač sad pretvara u hladnjak, rekao je dr. Max Holmes iz centra Woods Hole.