To definitivno nisu ljudi - ni blizu. A nisu niti grabežljivci na samome vrhu hranidbenog lanca, poput sivog vuka ili lava, iako se nalaze na 11. i 9. mjestu popisa ubitačnih sisavaca, piše The Atlantic.
Slatki mali ubojice
Ne, sudeći po studiji koju je vodio José María Gómez sa Sveučilišta u Granadi, prvo mjesto pripada... merkatima. Ta preslatka stvorenja s crnim 'maskama' oko očiju možda su poznata po međusobnoj suradnji, ali međusobno se ubijaju tako masovno da u usporedbi s njima ljudska neljudskost djeluje čak i blago. Gotovo jedan od pet merkata, uglavnom mladih, izgubi svoj život od šapa i zubi pripadnika svoje vrste.
Gomezova studija prvo je temeljito istraživanje nasilja u svijetu sisavaca, u sklopu kojega su prikupljeni podaci o preko tisuću vrsta. I ono jasno pokazuje kako mi ljudi nismo sami u našoj sposobnosti da se međusobno ubijamo.
Poznato je kako naši bliski rođaci, čimpanze znaju voditi brutalne međusobne ratove, ali čak i naizgled miroljubiva stvorenja ubijaju jedna druge. Po stupnju smrtonosnog nasilja, vjeverice, divlji konji, gazele i jeleni svi se nalaze u Top 50. Kao i dugorepe činčile, koje se međusobno ubijaju češće nego tigrovi i medvjedi.
Nasilni primati
Smisao ovog mračnog istraživanja bio je razumjeti porijeklo našeg vlastitog ponašanja. Gómez je primjetio kako blisko srodne vrste tipično pokazuju sličan stupanj nasilja unutar vlastite vrste.
Gómezov je tim proračunao kako smo u samom početku Homo Sapiens vrste bili oko šest puta nasilniji od prosječnog sisavca, ali očekivano nasilni za primate. Ali vrijeme i društveno organiziranje utažilo je našu pradavnu krvoždernost, te smo danas znatno manje nasilni nego u pretpovijesnim vremenima. Sada smo jednostavno prosječni članovi posebno nasilne grupe sisavaca, i to oni koji su se s vremenom uspjeli i popraviti.
Društvo ublažava nasilje
Thomas Hobbes bi se složio s time. On je još u 17. stoljeću tvrdio kako nas moderno društvo štiti od vlastite nasilne prirode, te da je drevni čovjek živio u "konstantnom strahu, i u opasnosti od nasilne smrti". Nije tako, rekao je Jean-Jacques Rousseau, koji je smartao kako civilizacija upropaštava našu neutralnu prirodu. Ti suprotstavljeni pogledi na nasilje nastavili su se i u stoljećima nakon Hobbesa i Rousseaua.
"Konsenzus ne postoji, i stavovi su dosta polarizirani", kaže Gómez. "Nadamo se da će naša studija barem malo rasvijetliti ulogu koju su i evolucija i kultura imale na ljudsko smrtonosno nasilje."
Iako se mesojedi međusobno češće ubijaju od biljojeda, smrtonosno nasilje ipak nije koncentrirano u toj grupi.
Primati, red koji uključuje nas, majmune i lemure, izgleda da je posebno nasilan. Iako je samo 0.3% smrti sisavaca prouzročio pripadnik iste vrste, taj je postotak bio 2.3% kod zajedničkih predaka primata, da bi se malo spustio na 1.8% kod predaka velikih majmuna. To je ono što je čovječanstvo naslijedilo.
Stupanj nasilja s vremenom se mijenja
Među ljudima, smrtonosno nasilje bilo je uzrok smrti u 3.4 do 3.9 posto slučajeva tijekom paleolita, zatim je poraslo sve do 12% tijekom krvavog srednjeg vijeka, nakon čega je opet počelo opadati, da bi sada bilo i niže nego u vrijeme naše pretpovijesne prošlosti.
Zašto? Vjerojatno zato, kao što je i Hobbes sugerirao, jer smo postali organiziraniji.
Primati su vjerojatno izraziro nasilni zato što su istovremeno teritorijalni i društveni, što su dva faktora koji istovremeno pružaju i motiv i priliku za umorstvo. A isto to se odnosi i na ljude. Kako smo rasli od malih skupina, preko srednje velikih plemena pa do velikih klanova, naš stupanj ubojstva je rastao.
Ali jednom nakon što smo formirali velike države, "institucije poput vladavine prava smanjile su stupanj smrtonosnog nasilja na nivo niži od onoga koji bi se mogao očekivati od sisavaca koji je imao pretke kakvi su bili naši", kaže Steven Pinker s Harvardskog sveučilišta.
Ako su po nečemu ljudi posebni, to je dob ubijenih. Među sisavcima, uključujući i primate, infanticid je glavni oblik ubijanja pripadnika iste vrste. No izgleda da ljudi pripadaju izuzetno malom klubu, u kojem su još par društvenih i teritorijalnih mesojeda kako što su vukovi, lavovi i pjegave hijene, a koji posebno često ubijaju odrasle članove iste vrste.
