Međunarodna zajednica se obvezala ograničiti povišenje temperature znatno ispod 2 stupnja Celzija i nastaviti poduzimati napore za ograničenje povišenja temperature na 1,5 stupnja Celzija.
Cilj od 2 stupnja Celzija u odnosu na predinudustrijsko doba je bilo zabilježen 2009. u Kopenhagenu, što nameće drastično smanjenje emisija plina s učinkom staklenika uz štednje energija, ulaganje u obnovljive enrgije i pošumljavanje.
Brojnim zemljama, posebice otočnim, prijeti porast razine mora. One su u opasnosti i uz porast temperature od 1,5 stupnja Celzija.
Od 195 zemalja, 186 je najavilo mjere ograničenje emisija plina s učinkom staklenika do 2025/2030. U slučaju poštivanja, povišenje temperature će prema njihovim sadašnjim mjerama ipak biti svedeno samo na oko 3 stupnja Celzija.
Šume i ljudi u suradnji
Sada je cilj što prije postići postići vrhunac emisija plina s učinkom staklenika i zatim poduzeti brzo smanjenje kako bi postigli ravnotežu između emisija od ljudske djelatnosti i onih koje apsorbiraju bunari ugljikova dioksida tijekom druge poloviCe stoljeća, što se odnosi na šume i na tehnike prikupljanja i pohranjivanja CO2 iz atmosfere.
Jedna od ključnih odluka je pokretanje mehanizama revizije, svakih pet godina, dok će nacionalne obveza biti dragovoljne. Prva obvezna revizija će biti 2025. a ostale trebaju zabilježiti napretke.
Prije toga međunarodna skupina stručnjaka za klimu (GIEC) treba izraditi specijalno izvješće 2018. o načinima postizanja 1, 5 stupnja Celzija i o učincima tog zagrijavanja.
Iste godine 195 zemalja će predati izvješće o zajedničkoj akciji i 2020 . će biti pozvani na reviziju njihovih udjela.
Razvijene zemlje trebaju maksimalno smanjiti emisije, dok zemlje u razvoju moraju nastaviti poduzimati sve veće napore u borbi protiv zagrijavanja, prema stanju u zemlji.
Svi se moraju pridržavati dogovorenog
Do sada su razvijene zemlje bile obavezne pridržavati se strožih pravila u pogledu inventara i provjere poduzetih radnji, a sporazum iz Pariza predviđa da se isti sustav primijeni na sve. Ta točka je jako važna za Sjedinjene Države.
Predviđene su i fleksibilnosti koje uzimaju u obzir različite kapacitete zemalja.
Godine 2009. bogate zemlje su obećale dati 100 milijardi dolara godišnje, počevši od 2020. za pomoć zemljama u razvoju kako bi financirale njihov tranziciju prema čistim energijama i za prilagođavanje na učinke zagrijavanja, čije su prve žrtve.
Te su zemlje tražile iznos od 100 milijardi dolara a novi bi bio utvrđen 2025.
Razvijene zemlje ne žele jedine plaćati i tražile su doprinose zemalja poput Kine, Južne Koreje, Singapura i bogatih naftnih zemalja.
"Varšavski mehanizam": Razvijeni će financijski pomagati siromašne
Predloženo je da razvijene zemlje moraju pružiti financijsku pomoć zemljama u razvoju, a "pozivaju se druge zemlje da pruže financijsku podršku na dragovoljnoj bazi".
Pomoć zemljama od učinaka zagrijavanja kada sustavi meteoroloških uzbuna, nasipi i slično nisu bili mogući, pri nepovratnim gubicima povezanim s topljenjem ledanjaka ili porastom voda.
Iako sve ne uređuje, sporazum iz Pariza posvećuje cijeli jedan članak tom pitanju, što je već samo po sebi pobjeda za najpogođenije otočke zemlje.
Sporazum podržava međunarodni mehanizam nazvan "Varšavskim" koji se odnosi na taj problem, a čije operativne odredbe još treba razraditi.
To je osjetljivo pitanje za razvijene zemlje, posebice Sjedinjene Države, koje strahuju od pravosudnih postupaka zbog njihove povijesne odgovornosti za zatopljenje, pa su uspjele ubaciti odredbu koja precizira da sporazum neće poslužiti kao baza za pokretanje procesa određivanja odgovonosti i naknada.