Ali koliko god mi pokušavali, ta nam se sjećanja mogu i dalje vraćati i progoniti nas, te ponekad čak i dovoditi i do napadaja tjeskobe, fobija, ili posttraumatskog stresnog poremećaja.
No znanstvenici su sada blizu otkrivanja načina kako da izbrišu, promjene, pa čak i usade nova sjećanja, i to ne samo životinjama, već i ljudima. A i lijekovi koji mogu reorganizirati neurone u našem mozgu tako da zaboravimo loše stvari već su na obzoru.
Ako vam sve to zvuči previše kao znanstvena fantastika, to je zato što i je - filmovi kao što su Totalni Opoziv ili Vječni sjaj nepobjedivog uma već se neko vrijeme igraju s idejom izmjene našeg sjećanja.
Ali zahvaljujući napretku u tehnologiji neurološkog skeniranja u zadnjih par desetljeća, sada smo bliže nego što ste mislili u pretvaranju tako nečega u stvarnost.
Dakle, kako se briše pamćenje? Da bi razumjeli to, prvo trebate razumjeti kako se uopće sjećanja formiraju i održavaju na životu u našem mozgu.
U prošlosti, znanstvenici su mislili kako se pamćenja pohranjuju na jednom specifičnom mjestu, poput neurološkog kabineta s dokumentima, ali od onda su shvatili kako se svaka stvar koju pamtimo nalazi u brojnim vezama po cijelome mozgu.
Kako bi to jednostavnije objasnili, pamćenje se formira kada proteini simuliraju naše moždane stanice da rastu i formiraju nove veze - i na taj način doslovno preuređuju veze unutar mozga. Nakon što se to dogodi, pamćenje je pohranjeno u našem umu, i kod većine nas, tamo će i ostati dokle god ga povremeno posjetimo.
Dugoročna pamćenja nisu stabilna
Za sada, dosta jednostavno. Ali ono što mnogi ljudi ne shvaćaju je da ta dugoročna pamćenja nisu stabilna. U stvari, svaki put kada se prisjetimo neke stvari, naše pamćenje o njoj ponovo postane savitljivo i spremno na preuređivanje.
Taj se proces zove rekonsolidacija i objašnjava zašto se sjećanja na neku stvar s vremenom mijenjaju. Na primjer, ako padnete s bicikla, svaki put kada se sjetite toga jačate veze između tog sjećanja i emocija kao što su strah i tuga. Na kraju vas i sama pomisao na bicikl može uplašiti. S druge strane gotovo se svi sjećamo nekog traumatičnog događaja kojeg smo se kasnije prisjećali sa smijehom.
Proces rekonsolidacije je važan, jer predstavlja točku u koju znanstvenici mogu uskočiti i 'hakirati' naša sjećanja.
Istraživanje sugerira kako se sjećanjima može manipulirati jer djeluju kao da su od stakla, postojeći u rastopljenom stanju kada su stvorena, prije nego što se stvrdnu. Ali kada se sjećanje opozove, ponovo postaje rastopljeno tako da se ponovo može promijeniti prije nego što se opet stvrdne.
Brojne studije su do sada pokazale kako blokiranjem kemikalije norepinefrin, koja sudjeluje u odgovoru 'bori se ili bježi' i odgovorna je za uključivanje odgovora poput znojnih dlanova i ubrzanog srca, znanstvenici mogu 'ublažiti' traumatska sjećanje, i učiniti da ona prestanu biti povezivana s negativnim emocijama.
Na primjer, krajem prošle godine nizozemski su znanstvenici demonstrirali da mogu ukloniti strah od paukova kod arahnofoba koristeći lijek po imenu propranolol kako bi blokirali norepinefrin.
Za sada znanstvenici još nisu pokušali eksplicitno izbrisati kompletno sjećanje kod ljudi (barem koliko je nama poznato) zbog etičkih razloga, ali postoje dokazi koji sugeriraju kako bi tako nešto bilo moguće, uz pomoć prave kombinacije lijekova i vježbi opoziva.
Usaditi lažna sjećanja je vrlo lako
A možda je još i više zabrinjavajuće istraživanje o tome koliko je lako znanstvenicima usaditi ljudima lažna sjećanja. Manipuliranjem prijespomenutog procesa rekonsolidiranja, psihologinja Julia Shaw pokazala je kako je moguće navesti ljude da se 'sjećaju' zločina kojeg nisu počinili, kao i da se čak 'sjećaju' i najsitnijih detalja tih izmišljenih događaja:
Kako je takav način mijenjanja pamćenja već moguć, a cijelo se vrijeme vrše i druga istraživanja na tu temu, pravo je pitanje - što da radimo s tim znanjem?
Autor dokumentarca Memory Hackers, Michael Bicks, tvrdi kako krajnja svrha nije u potpunosti izbrisati nečja bolna sječanja, kao što su to pokušali u filmu Vječni sjaj nepobjedivog uma, već ih jednostavno malo prepraviti da budu manje strašna. Jer nisu sama sjećanja, već asocijacije koje stvaraju u našem umu, ono što izaziva bol.
Najvažnije, ova istraživanja pokazuju da bi znanstvenici uskoro mogli pomoći u tretmanu ljudima koji pate od tjeskobe, fobija i PTSP-a.
"Ponovo pisanje sjećanja omogućuje vam da ih ažurirate", kaže Bicks. "Ali svrha zaboravljanja nije samo da očistite vaš tvrdi disk... Mogućnost zaboravljanja neprijatnih stvari omogućuje nam da stvorimo priču o sebi s kojom možemo živjeti."
