Već dugo vremena učenjaci i znanstvenici pokušavaju otkriti da li jezik sisavaca može specifično osjetiti vodu, ili naš mozak odgovoara na ostatke okusa nečega što smo okusili ranije. Sada možda napokon imamo odgovor, jer su znanstvenici locirali nešto što djeluje kao šesti osjet okusa koji je evoluirao da osjeti vodu. I nalazi se na jeziku, piše Science Alert.
Mogu li sisavci okusiti vodu
"Jezik može okusiti razne ključne hranidbene faktore, zvane tastanti, kao što su natrij, šećer i amino kiseline, pomoću osjeta okusa", kaže vodeća znanstvenica Yuki Oka, s Kalifornijskog instituta za tehnologiju.
"Ali bilo je nepoznato kako kušamo vodu u ustima. Brojne vrste insekata mogu okusiti vodu, pa smo zamislili da bi i sisavci možda mogli imati opremu za detekciju vode."
Još 330. pr. Kr. Aristotel je proglasio kako voda nema svog vlastitog okusa, te da je samo sredstvo za okuse koje ste ranije jeli - jeste li ikada primjetili kako je voda različitog okusa kada ste ranije jeli nešto slano, slatko, ili kiselo?
No nedavno provedeni eksprerimenti pokazali su da na vodu odgovaraju spacifični dijelovi mozga, što je ukazivalo na postojanje okusa kojeg naš mozak može osjetiti, čak ako jezik ne može.
No ta teorija nije prošla strogu provjeru, jer se jedini signal da prestanemo piti ne može nalaziti samo u našim sporim unutarnjim organima, tvrdi neuroznanstvenik Zachary Knight.
Kisela voda
Naskon toga su Oka i njen tim pronašli dokaze postojanja receptora okusa na jeziku sisavaca koji reagiraju isključivo na običnu pitku vodu.
Radeći s miševima, znanstvenici su izmjerili električne odgovore na pet osnovnih okusa, slatko, slano, gorko, kiselo i umami, ali su detektirali i signal koji je odgovarao na običnu vodu. Eksperimentiranjem su otkrili da se voda osjeti preko stanica koje osjete okus kiselo.
Kako bi potvrdili otkriće, znanstvenici su postavili još jedan eksperiment u kojem su svjetlosni signali stimulirali stanice kiselog okusa umjesto vode, te se na donjem videu vidi kako je žedan miš 'pio' svjetlo, jer mu je mozak prevaren da misli kako se radi o vodi.
Neki od laboratorijskih miševa lizali su svjetlosnu zraku i do 2.000 puta svakih 10 minuta u pokupaju da utaže zeđ.
Glodavci nikada nisu shvatili da je svjetlo samo iluzija, već su nastavili piti dugo nakon što bi miševi koji piju pravu vodu prestali, što dovodi do zaključka da iako signali u jezku mogu pokrenuti ispijanje vode, oni ne govore mozgu kada da prestane.
Ono što još nije jasno je zašto su za okus vode zadužene stanice okusa kiselosti, koji je vrlo specifičan, i počesto neprijatan okus.
