U filmovima sve izgleda prilično jednostavno: kada istražitelj pita osumnjičenog određeno važno pitanje, počinitelja otkriva reakcija njegovog tijela koju mjeri 'detektor laži' ili poligraf. On za vrijeme ispitivanja mjeri električnu vodljivost kože - dakle količinu znoja koji se luči, srčane otkucaje ili krvni pritisak.
Takav detektor ne otkriva laž: ono što je najvažnije jest koje pitanje se postavlja i kako ispitanik reagira. Zato se najčešće koriste takozvana kontrolna pitanja gdje je odgovor poznat, ali umijeće jest i tu postaviti pitanja koja ispitanika mogu dovesti u napast da 'se znoji'. Onda se reakcije na te odgovore uspoređuju s onima gdje istražitelj želi saznati istinu.
Ali ta metoda je zapravo i više nego dvojbena i mnogi znanstvenici upozoravaju kako nije pouzdana.
Među njima je i John-Dylan Haynes, direktor berlinskog Centre for Advanced Neuroimaging: ''Klasični detektori mjere uzbuđenje i podražaj ispitanika. Time se može postići dobar stupanj pouzdanosti. Ali ispitanici mogu i naučiti nadmudriti takve detektore laži.''
Detektor laži samo kao pomoć
Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj iz svijeta špijuna: službenik američke obavještajne službe CIA Aldrich Ames je godinama, usprkos razmjerno skromnoj plaći, živio tako da su morala zazvoniti sva zvona za uzbunu kod nadzornih organa. Vozio je Jaguar, bio je čest gost kockarnica, imao je problema s alkoholom - i usprkos tome, nikad nije imao novčanih problema. Nadležne službe su se potpuno pouzdavale u "detektor laži" kroz koji svi službenici CIA redovito moraju prolaziti i kod Amesa godinama nije bilo ništa sumnjivo - iako je cijelo vrijeme prodavao američke tajne tadašnjem Sovjetskom Savezu, piše Deutsche Welle.
Istražiteljima u današnjem svijetu može biti zanimljivo ako ispitaniku ponude više odgovora - i ako osumnjičeni reagira na odgovor koji je, po mogućnosti, poznat samo istražiteljima i naravno ubojici. Na primjer: Je li žrtva ustrijeljena, zadavljena, probodena ili otrovana? Je li ubijena u kuhinji, spavaćoj ili dnevnoj sobi? Ako ispitanik reagira na odgovor "proboden" i u "spavaćoj sobi" - i ako to doista odgovara činjenici, onda istražitelji svakako mogu poći od pretpostavke da taj sugovornik barem zna o ubojstvu mnogo više nego što želi priznati.
