Poznato je da su astronauti izloženi većem riziku od obolijevanja naspram ljudi koji ne putuju u svemir, piše portal znanost.com.
Stres koji prati bestežinsko stanje, skučene prostorije za posadu, odvojenost od obitelji i prijatelja te pretrpan raspored dužnosti, popraćeni nedovoljnom količinom sna, sve je to poznato da narušava imunološki sustav. Grupa znanstvenika vođena imunobiologom Tyem Lebsackom sa Sveučilišta Arizona otkrila je da let u svemir mijenja aktivnost gena koji kontroliraju imunitet i stres, vjerojatno prema obolijevanju. arti-201004160098006 Između leta u svemir koji utječe na osjetljivost posade na infekcije i prijašnjih opažanja napretka mikroba koji uzrokuju bolesti u skoro bestežinskom okolišu, dugo putovanje na udaljena mjesta poput Marsa predstavljaju velik izazov za svemirske misije u koje su uključeni i ljudi.
"Sve u svemu, naši rezultati daju nagovještaj mogućnosti da astronautski imunološki sustav može biti narušen u svemiru", rekao je Lebsack sa Odsjeka za imunobiologiju Medicinskog fakulteta na Sveučilištu Arizona. Lebsack i njegovi kolege usredotočili su svoje istraživanje na prsnu žlijezdu (timus), organ koji služi kao "tvornica" i "akademija za obuku" T- stanica koje su ključni igrači imunološkog sustava. Usporedili su genske uzorke u timusima četiri zdrava miša koja su provela 13 dana na NASA-inoj STS-118 Endeavor svemirskoj letjelici s jednakim brojem kontrolnih miševa na Zemlji, piše znanost.com.
Otkrili su: 970 individualnih gena u timusu svemirskih miševa bili su promijenjeni gore ili dolje za 1,5 puta ili više. Kada su ove promjene bile prosječne, 12 gena u tkivu timusa sva četiri svemirska miša bila su značajno regulirana prema gore ili dolje. "Promijenjeni geni koje smo promatrali primarno utječu na signaliziranje molekulama koje igraju ulogu u programiranoj smrti stanice i reguliraju kako tijelo reagira na stres", nastavlja Lebsack.
Programirana smrt stanice igra važnu ulogu u funkcioniranju tijela, na primjer u odlaganju stanica koje više nisu potrebne ili su nepopravljivo oštećene. Smrt stanice je ipak regulirana imunološkim sustavom kako bi se osiguralo da sam proces ne izmakne kontroli. "Mnogi od ovih gena čija je aktivnost bila na nižoj razini u svemirskim miševima, igraju važnu ulogu u održavanju te ravnoteže. Zbog tih razlika može doći do većeg broja smrti stanica na svemirskoj letjelici", dodaje Lebsack.
Rezultati odgovaraju eksperimentima izvedenima na Zemlji kojima se proučavao način na koji mikrogravitacija utječe na imunološke stanice. U ovim eksperimentima znanstvenici su oponašali bestežinsko stanje koristeći klinostate – aparature koje sporo rotiraju predmet proučavanja tako da se Zemljina gravitacijska sila nikada ne percipira da dolazi iz samo jednog smjera.
"Prijašnja istraživanja staničnih struktura u klinostatu pokazala su povećan broj smrti T-stanica kada se izuzme gravitacijski stimulus, stoga je logični korak bio testirati hoće li se isti učinci vidjeti i kod životinja izloženih stvarnom nedostatku gravitacije", izjavio je Lebsack.
"Promatrali smo cjelokupni uzorak gena čija se ekspanzija promijenila zbog leta svemirom: svi su uključeni, na jedan ili drugi način, u razvoj, kontrolu i programiranu staničnu smrt imunoloških stanica." Ovo istraživanje predstavlja prvo korištenje microarray tehnologije za istraživanje genske ekspresije u tkivu timusa miševa koji su se nalazili u svemiru, piše znanost.com.
Prethodni članci:
arti-201005170059006
