Kada usporedimo proces unošenja hrane u probavni trakt i proces unošenja informacija u mozak, evidentno je da je evolucija puno dulje "radila" na prehrani nego na informiranju i učenju. Prije konzumiranja odabir hrane daleko je selektivniji nego odabir informacija. Hranu u prirodi predselekcioniramo najprije vidom, zatim mirisom, a onda je neposredno selekcioniramo okusom: ispljunemo je ako nam je odvratan, tako da i ne uđe u crijeva. Nema objektivno smrdljivih ili gorkih supstanci – one su takve samo za neka živa bića. A postale su subjektivno odvratne darvinističkom selekcijom davno prije nego što se pojavila ljudska vrsta. Nesretni prapreci kojima otrovi nisu bili odvratni nisu imali prilike ostaviti potomstvo jer su rano pomrli od trovanja, piše dr. Miroslav Radman u svome apelu objavljenom u tjedniku Globus.
Radman dalje piše da jednako tako postoje i otrovne informacije. Registar branitelja, piše on, iz nekog je razloga otrovna informacija za jedne, a potencijalno korisna informacija za druge jer su zabrinuti za državni proračun i rastući državni deficit. A ta je informacija izronila odjednom na internetskoj tržnici. No, da bismo je hotimice "probavili" – obradili u mozgu – trebala bi biti autentična i točna. Ako to nije, onda se radi o informacijskom toksinu. arti-201002040008006 Informacije ne možemo pomirisati i okusiti prije nego što je unesemo u mozak, ponekad kao informatički parazit s potencijalno devastirajućim posljedicama za vlasnika mozga i njegovu okolinu, piše Radman. U usporedbi s prehranom, to bi bilo kao da nemamo ni vid ni osjete za miris i okus, pa da sve što nam se nađe na putu bez izbora najprije progutamo, unesemo u probavni trakt, a onda – ako ne umremo otrovani – izbacimo nehranjive i otrovne sastojke. Informaciju, da bi znali o čemu se radi, moramo najprije "progutati" – unijeti u mozak – što znači da je se cijeloga života nećemo riješiti, čak i kada nam truje život.
Probavljanje informacija
Informacije, piše naš znanstvenik, "probavljamo" razmišljanjem, a način na koji razmišljamo uvjetuje učenje i kultura. Znanost, a i zdrav razum, uče nas da uopće ne uzimamo u obzir neprovjerene informacije, jer nas to može dovesti do neopravdanih i pogibeljnih akcija. Naprimjer rata.
Kod računala podatke/informacije obrađuju operativni programi, a kod ljudi su to načini razmišljanja, koji se najprije i najviše instaliraju u mozgu za vrijeme učenja govora, gdje su roditelji glavni učitelji. Budući da nitko ne bira gdje će biti rođen i tko će mu biti roditelji, na neki smo način svi robovi slučajnosti kulturne geografije rođenja.
Slučajni nosioci različitih načina razmišljanja kada nabasaju jedni na druge u čudu otkrivaju da se ne slažu, piše Radman i nastavlja kako problem nije u neslaganju, nego u tome što nisu pripremljeni na to da se neslaganje očekuje. Robovanje slučajnosti kulturne geografije dolazi do izražaja kada izbije svađa i tučnjava umjesto razumnog uspoređivanja operativnih sustava (kultura) i "prevođenja" informacija iz jednoga kulturnog konteksta u drugi, i to u oba smjera. Bračni savjetnici, psiholozi ili psihijatri to često rade za civilizirane – ali zaraćene – bračne parove: prevode što je svaki od njih htio reći, ali nije znao ili mogao.
Ako je tako za dvoje ljudi često iz sličnih, familijarnih kultura, koji su se već izabrali jer se "tako lijepo razumiju", što li ćemo tek s milijardama nepoznatih osoba u doba globaliziranog interneta kao izvora informacija i interakcije? Možda je dobro što se razgovor odvija na sigurnoj udaljenosti pa će biti manje mrtvih. Hoće li doći do metataze profesije "prevodioca" i psiho-nešto? A tek liječnika kojekakvih informacijskih bolesti, a ponekad i epidemija zaraznih kulturnih bolesti? Već nam medicina bioloških bolesti postaje, kako kažu, industrija budućnosti. Biološke su bolesti šala u usporedbi s brzinom evolucije informacijskih/kulturnih bolesti.
Terorizam, na nivou individua i malih grupa, a ratovi na nivou država, primjeri su morbiditeta i mortaliteta uzrokovanih kulturnim bolestima, piše hrvatski znanstvenik.
Egoistične ideje nas opsjedaju, postaju naši informatički paraziti koje često dobronamjerno pokušavamo širiti i na druge mozgove (ideologije, sektaške ideje i razni fundamentalizmi). Robovanje egoističnim idejama očituje se kada smo spremni poginuti i ubiti "za ideju", tj. ubiti one koji se ne daju inficirati idejom čiji smo robovi.
Dijagnoza i imunizacija
Takvo bi ponašanje trebalo biti dovoljno za dijagnozu kulturne/informacijske bolesti, koja može prerasti u epidemiju (agresivni nacionalizam, naprimjer) i zahtijeva hitnu akciju buduće Svjetske organizacije za kulturno zdravlje – kulturni ekvivalent WHO – Svjetske zdravstvene organizacije. Neće biti lako složiti se oko kriterija dijagnoze "kulturne bolesti", ali već raditi na tome imalo bi efekt na svijest.
Kvalitetno školovanje i provjereno znanje najbolja su imunizacija protiv kulturnih bolesti, čiji se informatički virus najčešće pomno konstruira (Mein Kampf i Memorandum SANU prethodili su strašnim ratovima), iako može nastati i spontanom evolucijom.
Nije lako obraniti se od privlačnosti informacijskih virusa, jer imunitet protiv njih naglo opada strahom za egzistenciju koji se dade lako manipulirati kroz razne medije. Teška ekonomska kriza i glad prethodile su Mein Kampfu i oslabile intelektualni imunitet čak i najrazvijenije europske nacije.
Kako spriječiti zasićenje i mentalnu konfuziju prevelikim brojem informacija koje nam ne trebaju (npr. razne reklame i gluposti) te očistiti informacijsko smeće, kojem ćemo biti sve više izloženi zbog interneta i ostalih elektronskih tehnologija prijenosa i amplifikacije informacija?
Živi organizmi izbjegavaju kemijski kaos odvajanjem sličnih grupa reakcija u odvojene strukture (organele unutar stanica, grupe stanica, organe, organizam).
Socijalni i proizvodni kaos umanjuje se strukturama kao što su mravinjaci, košnice, industrijske i poljoprivredne infrastrukture, urbanistički planovi, itd.). Kompartmentalizacijom se stvaraju strukturni i funkcionalni moduli koji uvelike pojednostave konstrukciju kompliciranih struktura i procesa. Zamislite koliko bi bilo komplicirano slagati automobil ili avion direktno od najmanjih djelova. Tako i u mozgu dolazi do kompartmentalizacije informacija u modulima koji međusobno komuniciraju.
Čišćenje intelektualnog smeća, tj. zaboravljanje nepotrebnih i toksičnih informacija, događa se uglavnom za vrijeme spavanja. Noćne more možda su borbe protiv upornih informacijskih parazita?
Humor je gimnastika uma
Kako se boriti u budnom stanju protiv suvišnih, agresivnih i opasnih informacija? Ne vidim ništa bolje od humora, šale i smijeha. Obožavam humor, iako ne znam točno zašto. arti-201004200782006 Odsutnost humora znači uzimanje svega jednako ozbiljno, a to je put u konfuziju. Humor je paradoksalno razmišljanje – ekvivalent mentalnog istezanja i neka vrsta mentalne gimnastike, "mind buildinga". Humor je intelektualni neposluh, pa je zato i element inovacije.
Dosada bi trebala biti zabranjena kao krajnja nepristojnost (to se radi kod kuće, najbolje u WC-u), a bilo bi dobro hitno uvesti studije humora.
Eksces bilo čega zahtijeva ili čišćenje ili strukturirano sređivanje u module. Sam internet primjer je modularizacije, a umrežavanje je ulazak u mrežu modula informacija. Budući da je umrežavanje internetom globalno, možemo očekivati jednu jedinu globalnu mrežu, što znači da neće biti samostalnih, neumreženih mreža. A to je potencijalni scenarij za usporenje kulturne evolucije i globalnu kontrolu.
Nailazeća generacija vidno se boji slobode, jer danas sloboda donosi osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. Mladi vape za sigurnošću i izvjesnošću, jer brzina promjena u globalnoj kompeticiji postaje sve veća. To plaši. Centri moći mora da su oduševljeni situacijom: želite li izvjesnost, strukturu i stabilnost – dat ćemo vam ih! A internet će biti sredstvo, sveprisutni difuzni big brother, dok pravog Big Brothera nećete ni poznavati. Globalni mravinjak.
Budimo paranoični na par minuta kako bismo odigrali jedan od mogućih scenarija – scenarij eusocijalizacije kakvu su razvile pčele, a pogotovo mravi. Mravinjaci su kilometarski, i sežu do desetak metara duboko ispod zemlje. Mravinjak je, zapravo, jedan "globalni" organizam, a svaki je mrav operiran od individualnosti i živi nekompliciranu izvjesnost i sigurnost. Ako su mravi sa svojim možđićem uspjeli stvoriti moćna carstva koja se šire preko kontinenata, kako to pokazuje analiza mravljeg DNK, onda se možda i mi približavamo svom konačnom razvoju jer zasićuje kapacitete ljudske individue koja progresivno pati pod teretom razvoja.
Je li moguć olakšavajući bijeg u humanu eusocijalizaciju? Ne znam, ali vjerojatnost nastanka ljudskog mravinjaka nije nula. S rastom populacije na Zemlji, to je možda jedini provjereni način da se problem preguste populacije ne rješava samo ratovima. U mravinjaku nema ratova, ratuje se samo između mravinjaka. A ako bi bio samo jedan globalni mravinjak, onda uopće ne bi bilo ratova. Konačno! Samo što ne bi bilo ni individualne slobode. Gotovo. Nekadašnji uplašeni nosilac svoje sudbine, čovjek bi postao samo smireni mali modul – djelić globalnog eusocijalnog organizma. Sve ima svoju cijenu.
Možda smo pripadnici zadnjih generacija slobodnih egomanijaka koji prave krš i lom oko sebe. Prisjetimo se da volumen informacija u svjetskoj internetskoj mreži raste eksponencijalno (množi se) već dvadesetak godina i nema znaka usporenju. Ako je internet instrument eusocijalizacije, želimo li se zajedno vakcinirati protiv hipotetskih opasnosti eusocijalne globalizacije i time usporiti evoluciju društva bez ratova? Jedina vakcina koju vidim jest intelektualni neposluh – humor! Dakle, globalizatori moći, čuvajte se šaljivdžija!
