Kada je jedan znanstvenik prije desetak godina najavio da će konstruirati novi oblik pogona svemirskih letjelica nazvan EmDrive (EmPogon) koja ne zahtijeva konvecionalna goriva, to je zvučalo predobro da bi bilo istinito, piše Science Alert.
No, velika stvar vezana uz znanost je u tome što ne morate nikome vjerovati na riječ, već provjeriti teorije i provesti testove možete i sami.
Upravo to su učinili u NASA-i. Iako američka svemirska agencija još nije službeno objavila svoje otkriće, procurila je kopija izvještaja koja otkriva da EmDrive radi baš kao što se očekivalo.
Fotoni guraju naprijed
EmDrive, koji je 2006. godine predstavio znanstvenik Roger Shawyer, temelji se na odbijanju mikrovalnog zračenja u komadu metala konusnog oblika, poznatog kao rezonantna šupljina.
Unutar te šupljine jure fotoni i potiskuju komoru – kao i sve drugo što je pričvršćeno za nju, recimo, svemirski brod – prema naprijed, dok se mikrovalna energija odbija iz šireg završetka komore.
Znanstvenicima je to bilo sporno s obzirom na činjenicu da krši jedan od temeljnih zakona fizike. Na temelju dosadašnjeg shvaćanja treći Newtonov zakon gibanja – znate taj, svaka akcija mora imati jednaku i suprotnu reakciju – EmDrive ne bi trebao raditi, jer ne proizvodi materijalne (kao da je napravljen od materije, a ne energije) ispušne plinove.
Ipak, kao što je NASA-i sama navodno otkrila... unatoč upornom vitiranju Isaaca Newtona – EmDrive zaista funkcionira!
NASA-in izvještaj još uvijek čeka stručnu recenziju pa je to razlog zašto se raspravlja o "navodnoj" kopiji umjesto službeno objavljenoj verziji.
Dokazali valjanost principa
Sada, ako ste zamisliti scenu iz filmova Iron Man gdje Tony Stark leti naokolo s vlastitom stabilizatorom leta, spustite se malo na Zemlju. Prema tom izvještaju, eksperimentalni motor dosegao je do 1,2 millinewtona sile po kilovatu energije.
Da bi se stekao dojam o kojim je zanemarivo malim količinam energije riječ, trebalo bi oko 900 puta toliko da jabuke počne lebdjeti u zraku. Osim toga, to je višestruko manje od 60 millinewtona po kilovatu koji daju najbolji ionski motori.
Ipak, dokazujući valjanost osnovnog principa čini se da NASA ujedno dokazuje i da bi se uvećana verzija EmPogona mogla koristiti za pogon letjelica u međuplanetarnom vakuumu bez potrebe da se za asobom vuče ogromna količina goriva, što je problemo koji predstavlja jednu od najvećih logističkih poteškoća za inženjera koji planiraju misije na Mars.
Energija je, s druge strane, prilično jeftina u svemiru. Sve što brod treba učiniti je razviti što više solarnih panela po potrebi i upiti sve besplatnu sunčevu svjetlost koja mu treba.
Uistinu, bez atmosfere koja prigušuje sunčeve zrake ili umanjuje efikasnost pozamašnih ploča, solarni paneli su učinkovitiji u vakuumu svemira nego što su ovdje na naše planetu.
Ono što najviše ohrabruje je najava da bi takav EmDrive mogao omogućiti ljudima da stignu do Marsa u samo 70 dana. Što je daleko brže od konvencionalnih raketa.