Reputacija političara je vrlo loša. Istini za volju, za to su najčešće sami krivi. Uglavnom, o njima mnogi misle sve najgore. Ako provode lošu politiku, grozne su osobe. Ako mijenjaju mišljenja i povlače odluke, slabići su koji ne mogu biti vođe. Ako obećavaju, primjerice niže poreze i veću potrošnju, očito lažu. Ako obećavaju neke nepopularne mjere, primjerice povećanje poreza ili smanjenje plaća, to će se sigurno dogoditi.
U takvoj situaciji, zašto se oni uopće bave politikom i zašto mi biramo, vrlo često i one koji nisu dorasli visokim funkcijama? Odgovore je za The Guardian istražio doktor neuroznanosti Dean Burnett.
Idiotske izjave Georgea Busha
Kaže da nisu svi političari idioti, ali da ipak neki to zaista jesu. Kao primjere iz svijeta Burnett navodi neke američke političare poput Sarah Palin i Teda Cruza, koji su sudjelovali u utrci za predsjednika. Za njega je prototip takvog političara bivši američki predsjednik George W. Bush koji je osam godina bio na čelu SAD-a.
"Čovjek poznat po idiotskim izjavama upravljao je ekonomijom te je pod svojom kontrolom imao nuklearni arsenal", napisao je Burnett koji povremeno nastupa kao komičar.
Nije ni Velika Britanija pošteđena takvih likova. Od nama poznatijih spominje gradonačelnika Londona Borisa Johnsona koji je, kaže, vrlo inteligentan/opasan, a koji zapravo glumi da je šaljivac. Burnett navodi da se na slučaju londonskog gradonačelnika može potvrditi njegova teza da se inteligentna osoba mora pretvarati da je glupa da bi postigla politički uspjeh.
Zašto biramo manje inteligentne?
Što se onda zapravo događa? Logično, htjeli bi inteligentnu osobu koja koja najbolje razumije metode upravljanja državom na najbolji mogući način? Ali, čini se, biramo upravo one koji pokažu upitne intelektualne sposobnosti.
Iza toga se krije širok spektar ideoloških, kulturnih, društvenih, povijesnih, financijskih i drugih faktora koji na sve utječu, jer politika uključuje sve te stvari, ali postoje i neki poznati psihološki procesi koji mogu pridonijeti ovom fenomenu.
Važno je biti samouvjeren
Ljudi s visokim samopouzdanjem djeluju uvjerljivije. To su pokazale brojne studije.Većina njih je fokusirana na promatranje svjedoka tijekom svjedočenja u sudnici.
Pokazalo se da su samouvjereni svjedoci bili puno uvjerljiviji u davanju iskaza od onih koji su pokazivali znakove nervoze (zamuckivali su) ili su bili neodlučni. Ovako promatrane stvari, po svemu sudeći, mišljenja je Burnett, imaju zabrinjavajuće posljedice pri donošenju presuda.
Ovaj obrazac ponašanja se može vidjeti i u drugim područjima. Kao primjer Britanac navodi trgovce automobilima i nekretninama koji "desetljećima iskorištavaju ljude".
Dunning-Krugerov efekt
Dunning-Krugerov efekt (sklonost prema kojoj ljudi ispodprosječne inteligencije smatraju da su inteligentniji i istodobno podcjenjuju inteligenciju ljudi drugih) otkriva da su manje inteligentni ljudi obično nevjerojatno samouvjereni. S druge strane, inteligentniji ljudi, uopće ne.
Ti samouvjereni nisu skloni samokritici, jer ta korisna metakognitivna vještina podrazumijeva inteligenciju; ako je nemaš mnogo, nećeš smatrati da imaš neku manu ili da si neznalica, jer tehnički nemaš sposobnost da tako prosuđuješ.
Dakle, ako želite samouvjerenu osobu da javno predstavlja vašu stranku, inteligentna osoba iz više razloga nije najbolji izbor, kaže Burnett.
Ali i dodaje da se izbor takve osobe može obiti o glavu. Naime, istraživanja su pokazala da ako se pokaže da samouvjerena osoba nije u pravu odnosno da laže, onda se ona smatra manje pouzdanom ili iskrenom od osobe koja nije samouvjerena.
Nije dobro komplicirati
Uz to, studije osobnosti pokazuju da su ljudi orijentirani postizanju cilja te da imaju "sklonost prema razvoju ili dokazivanju sposobnosti u situacijama uspjeha”. Osjećaj da na nešto ( primjerice izbore) mogu aktivno utjecati im je motivator.
Međutim, ni ovdje nije tako sve jednostavno. Ako se obrazovana osoba počne "bombardirati" velikim riječima primjerice o kamatnim stopama ili upravljanju deficitom u zdravstvu, to će otjerati publiku ako tu problematiku ne može pratiti i razumjeti.
Mnogim ljudima je daleko privlačnije ako samouvjerena osoba ponudi jednostavno rješenja i obeća da će se sve učiniti da se komplicirana stvar riješi jednostavno.
To potvrđuje i Parkinsonov zakon o trivijalnosti, koji kaže da će ljudi provesti puno više vremena i truda fokusirajući se na nešto trivijalno što razumiju, nego na nešto što je komplicirano i što ne razumiju. Ovo prvo im nudi puno više mogućnosti da utječu na stvari.
Zaključak ove teze glasi: ljudi vole trivijalne stvari. I iz ovoga proizlazi da su manje inteligentni ljudi (političari) koji komplicirana pitanja pretaču u kratke (ali u pogrešne ) fraze potencijalni pobjednici na izborima.
Poistovjećivanje s političarima
Jedna od često navođenih kvaliteta Georgea W. Busha je osjećaj ljudi da su s njim mogli "popiti pivo". Osjećali su da se s njim mogu poistovijetiti. Nasuprot tome, elitizam je je negativna osobina - jer pomisao da su oni koji upravljaju zemljom izvan društvenih normi mnogima nije nimalo prihvatljiva. Otuda proizlaze stalna nastojanja političara da se uklope, objašnjava liječnik neuroznanosti.
Većina ljudi je sklona brojnim podsvjesnim predrasuda, stereotipima i više vole svoju "grupu". Ništa od toga nije logično niti je potkrijepljeno argumentima, ali ljudi nikada ne žele da ima se kažu stvari koje ne žele čuti. Također, svjesni su svog društvenog statusa; potreba pojedinca je da se osjeća superiorno u odnosu na druge i tako na neki način odražava osjećaj vlastite vrijednosti.
Rezultat toga je da netko tko je inteligentniji i tko govori komplicirane stvari koje sadrže neugodne (ali točne) činjenice se neće nikome svidjeti, dok je netko drugi, iako očigledno manje inteligentan, prihvatljiviji jer ne ugrožava društveni status pojedinca i jer izgovara jednostavne (i ne neugodne) stvari koje se ne kose s predrasudama.
Sve gore navedeno pokazuje kako zapravo funkcionira ljudski um kada je u pitanju izbor ljudi koji upravljaju državom. Naravno, to je samo dio priče i stvar je puno opsežnija nego je navedeno. No, zaključuje Dean Burnett, ako bi sve prikazao kompleksnijim, to se mnogima ne bi svidjelo. A to nije dobro.
Toliko smo valjda iz ovog teksta naučili.