Iza zidova sasvim obične kuće dvoje je djece godinama živjelo u zatočeništvu. Njihova im majka zbog strahova nije dopustila da provire iza zavjese.
"Oduzela nam je priliku da se družimo s drugom djecom, da vodimo društven i normalan život, da budemo odgovorni, da se jednog dana zaposlimo. Oduzela nam je cijeli život, iako nas je suviše voljela da bi to primijetila", rekao je Marko Stanković.
Majka ih je, kažu, voljela. Možda i previše. Jer, zbog straha da im se nešto ne dogodi, nikada ih nije upisala u školu. Djeca nemaju osobne dokumente niti državljanstvo.
"Kad god bi krenula školska godina, nije nas se smjelo čuti. Ne znam kako je doznavala, ali kad god bi prošao neki automobil, ona je skakala na prozor", prepričava Marijana Stanković.
Bježali su od socijalnih radnika i policije.
Djetinjstvo su proživjeli u laži, u nestvarnom svijetu stvorenom samo za njih. Da ne žive kao ostali, shvatili su tek na majčinoj samrti.
Kroz sličnu je muku prošao i jedan mladić iz Pule kojega je majka deset godina držala u kućnom ropstvu. Navodno ga je izgladnjivala i vezala lancima.
27 - godišnjeg mladica spasila je policija. Brat i sestra iz Srbije odlučili su nadoknaditi izgubljeno. Upisali su večernju školu i napokon upoznali svoje vršnjake. Izgubili su djetinjstvo, ali su na kraju ipak dobili slobodu, a s njom i priliku za normalan život.