U trenucima kada nam se domovina suočava s realnom opasnosti od demografske katastrofe, što povlači daljnje ekonomske i gospodarske probleme, kada napadi regresivnih konzervativnih snaga na prava žena na pobačaj postaju sve intenzivniji, zanimljivo je razmotriti jednu radikalnu ideju koja se kroz povijest homo sapiensa provlačila tek u tragovima. Naime, riječ je o ideji antinatalizma, čiji je trenutno jedan od najprominentnijih zastupnika filozof David Benatar. U članku "Djeca? Jednostavno recite ne" Benatar argumentira da možete voljeti djecu ali da je ipak moralnije nemati ih.
Benatar je jedan od najpoznatijih antinatalista koji brane kontroverznu tezu da je ne samo bolje ne sudjelovati u prokreaciji, već da je prokreacija samosvjesnih bića uvijek moralno loša jer dolazak na ovaj svijet predstavlja ozbiljnu štetu za pojedinca. Takva jedna teza u situaciji kada većini ljudi rađanje svojih potomaka ne pada na pamet dovesti u pitanje, a one koji se otvoreno usprotive očekivanjima društva i okoline etiketira se kao sebične, zasigurno jednom običnom, društveno uvjetovanom i programiranom umu, prilagođenom sustavu, zvuči strahovito, ludo i totalno otkačeno. Društvena očekivanja i pritisak posebno su usmjereni na žene pa se na mnoge žene koje nemaju ambicije postati i majke gleda kao na "robu s greškom".
Ideja antinatalizma nije nova, nalazi se čak i u Bibliji
Benatar priznaje da ideja antinatalizma nije ništa novo, nalazimo je u Sofoklovoj drami Edip na Kolonu, istočnim religijama, a pronalazimo je čak i u Bibliji gdje se tvrdi da su najsretniji oni koji se još nisu rodili. "Zato sretnima smatram mrtve koji su već pomrli; sretniji su od živih što još žive. A od obojih je sretniji onaj koji još nije postao, koji nije vidio zlih djela što se čine pod suncem." Propovjednik 4,2-3 (Jeruzalemska Biblija)
Uredu, Propovjednik je dio Starog zavjeta, prije nego što je formirana legenda o bogočovjeku Isusu kao otkupitelju grijeha s početka stvaranja. No, gledamo li u cijelosti, iz perspektive kršćanske tradicije i metafizike, zaista bi se moglo činiti da je onima nerođenima najbolje, budući da se ne moraju suočavati s patnjama i boli ovoga svijeta, s vječnim paklom ako odbacuju Isusa kao otkupitelja ili s vječnom dosadom u prisustvu posesivnog velikog tatice ako su zaista zaslužili ulaznicu za raj.
Benatarovi moralni razlozi u prilog antinatalizmu
Na stranu kršćanstvo, postavlja se pitanje koje bi moralne razloge Benatar imao za takvo radikalno nihilističko stajalište u pogledu prokreacije? U osnovi, glavni razlog je postojanje kvantitativne i kvalitativne asimetrije između boli i ugode. Kvantitativno gledano, bol ili patnja nadmašuju sretna stanja ugode. Klasični bi prigovor mogao biti da su bol, patnja i zlo nužni kako bi se ono dobro i sreća znali cijeniti, međutim, tko bi mogao reći da ne bi bilo bolje bez takvih negativnih stanja?
Kvalitativno gledano, prisutnost bola poima kao nešto loše, prisutnost ugode kao nešto dobro, odsustvo bola kao dobro, a odsustvo ugode kao nešto što nije loše. Stoga, zaključuje, moralnije bi bilo suzdržati se od prokreacije, jer nemamo obvezu stvaranja nesretnih ljudi, ali imamo moralnu obvezu ne stvarati nesretne ljude.
Bol traje duže nego ugoda, destrukcija je lakša nego konstrukcija
Benatarovu tvrdnju da je život puno gori nego što to ljudi obično misle, malo će tko dočekati bez podsmijeha. Međutim, zbog urođenog nagona za očuvanje života, mnogi su samo uvjereni da žive život vrijedan življenja, precjenjuju kvalitetu vlastitog života, a u stvarnosti im je kvaliteta života ispod podnošljive. Zaokupljeni vlastitim životima, mnogi uopće nisu svjesni da u svijetu u jednoj godini nepotrebno umre po nekoliko milijuna djece u dobi ispod 5 godina. Primjerice, prema WHO u 2016. godini umrlo je više djece nego što Hrvatska ima stanovnika, 5.6 milijuna djece mlađe od 5 godina, 15.000 dnevno. Uglavnom zbog pothranjenosti, bolesti i patnji.
Ako ste ipak jedan od optimista, pa mislite da je život prepun dobrih, lijepih i ugodnih stvari, probajte se upitati koliko dugo osjetite zadovoljstvo nakon što ste ostvarili nešto teškim i bolnim procesom? Benatar navodi mnoge primjere asimetrije, pa kaže kako postoji kronična bol, ali ne postoji kronični ugoda; uništiti ili rastaviti nešto puno je lakše nego stvoriti nešto novo.
Ovisnici o drogama i alkoholu to vrlo dobro znaju, budući da osjećaj blagostanja, sreće i ljubavi traje u najboljem slučaju nekoliko sati prije nego što počne opadati. Neuroznanstvenik Sam Harris poznat je po tome što je u mladosti eksperimentirao s MDMA-om, LSD-om i drugim suspstancama. Kada se zbog neurotoksičnih svojstava i nekih loših tripova odlučio na prirodne metode poput meditacije, da bi došao do sličnog osjećaja blagostanja trebalo mu je po nekoliko mjeseci povlačenja i meditiranja po 16 sati na dan.
Je li antinatalizam rješenje za probleme ljudske vrste?
Benatar polazi od pretpostavke da ćemo zasigurno kao ljudska vrsta izumrijeti, samo je pitanje vremena kada će se to dogoditi. Zbog toga, smatra da je bolje ako se izumiranje ljudske vrsti dogodi prije nego kasnije, jer će se na taj način proizvoditi manje patnje i boli na svijetu. Međutim, iako je antinatalist, Benatar se protivi samoubojstvu i ubojstvu. Nasilno nametanje antinatalizma bilo bi moralno neopravdano i zlo, neovisno o tome što bi na kraju dovelo do istog cilja kao i antinatalizam.
Koliko god se činio bizaran sa svakodnevne točke gledišta, Benatarov pesimistični pogled na svijet i stajalište o prokreaciji kao moralno lošem fenomenu svakako potiču na razmišljanje o bitnim pitanjima života ali i potiču nas da razmislimo o moralnim razlozima zbog čega bismo trebali biti zabrinuti za demografske probleme u kojima se trenutno nalazimo.
Je li razlog samo zato da bi država kao sustav mogla funkcionirati, tako da neki koriste njezine blagodati a drugi pate u siromaštvu i neperspektivnosti? Drugim riječima, imamo li moralnu obvezu rađati djecu jer državnom mehanizmu nedostaje radna snaga bez koje će se vrlo brzo urušiti, ili je riječ o nekim dubljim razlozima kada stvaramo nove ljude, primjerice intrinzična vrijednost životnog iskustva koje želimo i da drugi dožive? Na kraju, koliko je želja za stvaranjem djece zapravo slobodna odluka, a ne robovanje libidu, društvena uvjetovanost i egoistično nastojanje za stvaranjem bića koje će nas bezuvjetno voljeti i činiti sretnim?
