Međutim, u ovom slobodnom prijevodu to je upravo način na koji Google vidi sebe i svoje ponašanje - nimalo iznenađujuće za kompaniju koja je sebi dala neslužbeni moto "don't be evil".
Nate Anderson u članku objavljenom u Ars Technica piše da je nedavno imao priliku družiti se s dvojicom top ljudi iz Googlea zaduženih za privatnost; jedna je zamjenica glavnog savjetnika Nicole Wong, a druga inženjerka zadužena za sigurnost i privatnost Alma Whitten. Prema njihovom mišljenju, Google radi dobar posao kad je riječ o borbi za privatnost svojih korisnika.
Google pohranjuje zapanjujuće količine podataka, uključujući logove. odnosno zapise o pretragama svojih korisnika na ovoj najpopularnijoj tražilici. Ovi podaci se čuvaju na neodređeno vrijeme, pa stoga pretraga kombinacije riječi kao što su ime vaše supruge i vaša adresa te fraza "otrov za miševe u njezinim žitaricama" nije baš jako pametna ideja (iako korisnici i ovako pretražuju internet)
Međutim tvrtka na kraju ipak "anonimizira" ove podatke. Zadnji oktet IP adrese se briše nakon devet mjeseci, što znači da postoje 254 mogućnosti za IP adresu u pitanju (.0 i .255 su rezervirane adrese). Nakon 18 mjeseci Google anonimizira jedinstevni kolačič (cookie) koji je pohranjen u ovim logovima, odnosno taj dio softvera koji snima podatke o korisniku i čuva te podatke sve dok Googleov server to zahtijeva.
Dužnosnici Europske unije koji se bave pitanjima privatnosti pozvali su na IP anonimiziranje (IP anonymization ) nakon isteka perioda od šest mjeseci, a konkurentske tražilice kao što je Bing rade upravo tako. Međutim, Bing je i uklonio cjelokupnu adresu, a ne samo zadnji oktet, odnosno posljednja četiri broja u IP adresama od kojih svaki ima osam pozicija kada se gleda u binarnoj formi. S druge strane, treći veliki igrač na tržištu Yahoo briše svoje podatke nakon svega 90 dana.
Ipak, Whitten koji je uključen u donošenje odluka o ovim pitanjima tvrdi da je Google učinio najbolje kako bi rok čuvanja zadržao na minimumu dok istodobno i dalje može ekstrahirati maksimum vrijednosti iz tih podataka, te da se ova "vrijednost" ne odnosi samo na Google već i na korisnike.
"Prekrasne se stvari mogu napraviti s obiljem podataka", rekla je ona.
Podaci o pretragama se podvrgavaju tzv. data-mining procesu odnosno pronalaženju skrivenih obrazaca iz velikog broja podataka. Ili, kako bi se u Googleu reklo "uče od dobrih dečki" na način da promatraju kako korisnici ispravljaju svoje vlastite greške, kako pišu na svojem materinjem jeziku te koje web stranice posjećuju nakon pretrage.
Ove informacije su ključne za Googleov famozni "algoritamski pristup" problemima kao što su provjera pravopisa, prevođenje na strane jezike i poboljšavanje rada svoje glavne tražilice. Bez algoritama, Google Translate ne bi mogao podržavati manje korištene jezike kao što su katalonski i velški.
Wong je čuvanje podataka i potencijal za oglašavanje sažela kroz razgovor s Andersonom dotaknuvši se tzv. bihevioralnog oglašavanja koje je u Googleu pokrenuto prošle godine. Ova vrsta oglašavanja oslanja se na velike oglasne mreže koje se protežu na mnogo web stranica, a oglasi bilježe jedinstvene kolačiče (cookie) posjetitelja.
Google može usporediti te podatke i sastaviti popis kategorija od interesa koje su povezane s određenim korisnikom, odnosno s "kolačićem" koji je spremljen u korisnikovo računalo. Budući da većina korisnika nikada ne čisti svoje kolačiće, ovaj ciljani oglasni sustav zasada radi vrlo dobro.
Kada je Google predstavio ovaj sustav u ožujku 2009. Susan Wojcicki napisala je na Googleovom službenom blogu da je to stvar koja je dobra za potrošače, odnosno ono što u takvim prilikama oglašivači uvijek govore.
Drugim riječima, ciljano oglašavanje, po skupinama, po geografskoj lokaciji, dobi, spolu, osobnim preferencijama i sl. ne bi bilo moguće kada igrači poput Googlea (ili Facebooka također) ne bi imali mogućnost da o nama saznaju tako mnogo. Baš zato što Google o svojim korisnicima zna tako mnogo, moguće je kreirati tako uspješne oglasne kampanje koje su ovu tražilicu prometnule u jednu od najmoćnijih kompanija svijeta.
Izvorni članak možete pronaći na stranicama Ars Technica.com
