VATRA: Zmajevi na vjetru (Dallas)
Nekoliko dana uoči pisanja ove recenzije, virovitička grupa Vatra održala je koncert u Maloj dvorani Doma sportova koji bez imalo sumnje možemo proglasiti vrhuncem dosadašnje im karijere.
Da bi doživjeli takav oblik potvrde ulaska u A ligu hrvatskog rock'n'rolla (čitaj: onu koja od istog tog rock'n'rolla može i preživjeti) trebalo im je nešto više od same glazbe, medijska eksponiranost osigurana angažiranjem frontmena Ivana Dečaka u popularnoj televizijskoj emisiji.
Nakon nje su uslijedila reklamiranja odijela i kombija te povećana pozornost tabloidnih novinara i urednika koji na svojim stranicama uvijek vole imati i jednog dežurnog rokera, a čitava priča otišla je malo predaleko kada je glavna nagrada ionako dvojbenog festivala RockOff postala uloga predgrupe Vatri na spomenutom koncertu.
Sve to Dečaku je očekivano donijelo velik broj "hejtera", onih koji su ga optuživali za prodaju i po tko zna koji puta odbacivali njegov bend kao "EKV za siromašne", što je, ruku na srce, prvih nekoliko godina zaista i bio.
Dežurnim mrziteljima su i dali za pravo "Mišolovkom" uvodnom pjesmom svog sedmog studijskog albuma, petorazrednom kopijom Musea. Stvari se, međutim, popravljaju u nastavku pa "Zmajevi na vjetru" donose vrlo lijepu naslovnu pjesmu, baladu "Kraj" s efektnim korištenjem harmonike te "Igle", "Ranjeni" i "Saturn“ koje nam jasno daju do znanja da se Ivan pretvorio u autora koji najbolje funkcionira kada svoj rukopis uspori na razinu srednjeg ili laganog tempa.
Duhovi Milana Mladenovića i njegove uklete skupine već neko vrijeme ne opsjedaju članove Vatre čijom glazbom danas dominiraju utjecaji moderne rock produkcije, u rasponu od Coldplaya i U2-a preko spomenutih Muse do Franz Ferdinanda i Bloc Partyja.
Tu je i "Tango", pjesma oko koje su se "koplja lomila" do te mjere da su se pojavile i tvrdnje prema za 50 i nešto tjedana koje je provela na vrhu top-liste naslušanijih zapravo može zahvaliti namještanju. Kada takve besmislice maknemo na stranu, ostaje nam vrlo korektan i "catchy" power-pop koji kvalitetom ipak zaostaje za nekim drugim skladbama na ovom albumu.
Još jedan izlet u čistokvrni pop zvuk nikako im nije trebao pošto je "Zaboravim" drugi veliki promašaj "Zmajeva na vjetru".
Sve u svemu, riječ je o materijalu koji prilično oscilira, ali zahvaljujući nekim stvarno dobrim pjesmama nastavlja formu započetu još 2011. s "Ima li budnih", u kreativnom smislu još uvijek neusporedivo jačim od svega što su snimili.
Ocjena: 7/10
