Nastupajuća prehrambena kriza izaziva u Europi različite pokušaje ublažavanja njezinih efekata, pa tako i u Hrvatskoj. Pitanje je, međutim, koliko se koje mjere zaista mogu smatrati djelotvornima u širem ekonomskom kontekstu. Sredinom prošlog mjeseca tako su pojedine grupacije proizvođača zatražile ograničenja izvoza žitarica. Hrvatska poljoprivredna komora sugerira da se značajno povećaju državne zalihe kukuruza. Urod će mu ove godine u RH, naime, vjerojatno opasti za polovinu, uslijed velike suše, piše DW.
Također, predložili su da vlada sasvim zabrani izvoz pšenice. Žitarice, inače, poput i npr. uljarica, značajan su hrvatski izvozni proizvod. S druge strane, odmah treba reći da je ostatak prehrambeno-proizvodnog sektora veoma neusklađen s tim. Hrvatska izvozi žito kao sirovinu, a potom u velikim količinama uvozi gotove, smrznute pekarske produkte s višom dodanom vrijednošću. Nije stoga jasno što bi točno donijela zabrana izvoza samog žita, i bi li to rezultiralo višim intenzitetom prerade.
Negativna uvozno-izvozna bilanca hrane
Bilo kako bilo, zabranu je izvoza predložila i udruga stočara Baby Beef koji žito koriste za stočnu hranu. Ovdje valjda primijetiti da je riječ o uzgajivačima stoke tek za meso, ne i mlijeko, jer je mljekarstvo u RH temeljito ekonomsko-politički devastirano.
„Imati pšenice i kukuruza u državi, a ne imati 'kruha svog svagdašnjeg', brašna, pekarskih proizvoda, tjestenine, mlijeka, mliječnih proizvoda i mesa iz domaćih izvora, sa sve manje obiteljskih gospodarstava životom vezanih uz uzgojno proizvodni prostor navedenih žitarica, otkriva nam duboke strukturne i infrastrukturne probleme domaće poljoprivrede. Naravno, gledajući sa stanovišta vrijednosti za narodno gospodarstvo“, rekao nam je o tome poljoprivredni analitičar i donedavni mljekarski proizvođač Miroslav Kovač.
On tumači da su cijene pšenice tj. žitarica i mlijeka na domaćem tržištu, pojednostavljeno kazano, direktni pokazatelji uspješnosti ukupne poljoprivrede na istom tom tržištu, i vrh sante leda koja se u RH poprilično otopila. „Namjerno ističem samo kategoriju domaćeg tržišta", dodaje Kovač, „ne zaboravljajući da smo dio onog šireg, međunarodnog. U nas se rješavaju posljedice, a ne uzroci. Praksa lobiranja za neku od bližih interesnih skupina donosi rezultate, ali zaboravljajući širu sliku problema."
Pritom se nastoji trenutno pomoći milijunima kuna iz proračuna, i hrvatskog i europsko-unijskog, ali zanemarujući čitav niz činjenica kroz duže proteklo razdoblje.
Ovaj poljoprivredni stručnjak, danas član Radne skupine za urbanu prehranu i zelenu javnu nabavu Grada Zagreba, smatra da je takva praksa dovela Hrvatsku u situaciju negativne uvozno-izvozne bilance hrane, s minusom i do desetak milijardi kuna godišnje. A takvo stanje traje sada već gotovo 20-ak godina.
Varljivo izobilje ponude u dućanima
„Zabrana izvoza je mjera koju treba dobro odvagati", nastavlja on, „i koja se treba sama po sebi aktivirati onda kada za nju postoje opravdani razlozi. Za to je potrebno imati savršene 'dnevno ažurirane' bilance stanja uskladištene pšenice u državi jer je žetva završila, te procjene kvantitete i kvalitete predstojeće berbe kukuruza - za zrno i za silažu - vezane uz domaće potrebe za istim. Također, jasne bilance proizvodnje mlijeka i mesa iz domaćih izvora, kao i uvid u ugovorne obveze i prava izvoznika tih istih proizvoda iz Hrvatske. Različite pojedinačne interesne sfere treba integrirati u odluku koja će biti pravična."
Kovač u tom pogledu ističe više zaključnih pitanja koja do daljnjeg ostaju otvorena. Koliko će zabrana kao mjera, ako do nje dođe, aktivirati domaće proizvodnje kruha, mlijeka i mesa? Koliko će puka nahraniti? Kojim kanalima i po kojoj cijeni? Koje, u kojoj mjeri i koliko korisnika će mjera obuhvatiti? Koliko ćemo domaćeg uzgoja podići za budućnost na vrijednostima zabranjenog izvoza?
„Konačno, po mjeri zabrane izvoza kukuruza ili pšenice, ako ju se donese i kada ona završi, mora se načiniti javno izvješće o njenim učincima“, istaknuo je ovaj agrarni publicist i analitičar.
Nadalje smo doznali da se s takvom proširenom perspektivom u načelu slaže i poljoprivredni stručnjak Miljenko Ernoić, tajnik Hrvatske udruge tržnica: „Morate znati što se postiže takvom mjerom, a nisam siguran da se zna ni gdje bismo uskladištili zadržano žito. Ili tko bi raspolagao njim i kako, da ne dođe do špekulacije. Uostalom, žitarice su samo dio brige o prehrambenoj sigurnosti i samodostatnosti. No mi smo jako loši već kad je posrijedi povrće, mlijeko, meso, itd. U tom smislu smo užasno ranjivi, a izobilje ponude u dućanima stvara krivi dojam i osjećaj. To uglavnom nije naša proizvodnja, i može jednom nestati kao što se i pojavila.“
Šuplja priča o strategijama i planovima
Ernoić upozorava na više zamki u raspravi o mjerama zaštite domaćeg tržišta. On drži kako puka novčana pomoć, bez razrađenog konteksta, može djelovati poput analgetika – bol ne nestaje, nego se samo prikrije: „Kod nas se samo priča o strategijama i planovima, pa se čak i donose, ali u praksi ne biva ništa novo."
A u međuvremenu smo suočeni s katastrofalnom sušom, ratom, energetskom krizom, itd. Moramo hitno početi s integralnim pristupom problemu. Ako mjera nije svrhovito uklopljena u širi program, ništa od pozitivnog efekta."
Naposljetku, utisak je da bi protekcionističke mjere, bez obzira na dobre namjere, mogle promašiti metu upravo zbog neuklopljenosti u ostatak agrarne i ekonomske politike. Točnije, zato što potonje postoje isključivo u stanovitome apstraktnom prostoru, ne i konkretnom sustavu sektorskih planova i praksi. A takav manjak usklađenosti lako bi mogao uroditi i nekim neželjenim kontraefektima. Vremena je pritom sve manje, a opomene na nadolazeću glad i smrzavanje postaju sve ozbiljnije.
