Europski sud za ljudska prava odbacio je tužbu hrvatskog nogometaša Josipa Šimunića u kojoj se ovaj žali na rad hrvatskih sudova i optužuje ih da su mu, kažnjavajući ga zbog izvikivanja ustaškog pozdrava "Za dom – spremni", povrijedili pravo na slobodu izražavanja. U tužbi i dalje tvrdi da se radi o starom hrvatskom pozdravu.
Šimunić i njegovi odvjetnici imali su zapravo vrlo jednostavan zadatak. Trebali su pronaći samo jedan jedini pisani trag koji dokazuje da je itko ikad u hrvatskoj povijesti koristio taj pozdrav prije (i osim) ustaša. I gle čuda, niti on, niti njegovi odvjetnici, ali ni svi ostali "stručnjaci" za povijest po opskurnim internetskim portalima, TV emisijama, pa čak ni hrvatska predsjednica, nisu uspjeli pronaći taj jedan jedini dokaz!
Znači li to da će prestati spominjati "stari hrvatski pozdrav?" Naravno da ne, jer (njima) činjenice ionako nikada nisu bile bitne. E sad, znajući da će i dalje inzistirati na svom pravu na stav unatoč nepostojanju argumenata kojima bi potvrdili taj stav, evo mog prijedloga za jednim kompromisnim rješenjem. Budući da za nekoga tko je rođen 1930-ih kažemo da je star, onda i pozdrav koji su Hrvati, pripadnici ustaške organizacije, izmislili baš tih godina, možemo nazvati osamdeset godina starim hrvatskim (i naravno ustaškim) pozdravom.
'U boj, u boj, za narod svoj'
Da činjenice u Hrvatskoj nisu bitne pokazuje još jedna zanimljiva, i mnogo lakše rješiva "nedoumica". Ako za otkrivanje podrijetla ustaškog pozdrava treba izdvojiti vremena za kopanje po arhivima i starim knjigama, za dokazati izvornost najčešće korištenog navijačkog poklika "U boj, u boj, za narod svoj" trebat će vam nekoliko minuta i prosječno poznavanje hrvatskog jezika.
S obzirom na općeprihvaćeno mišljenje da se radi o stihu iz hrvatske junačke opere "Nikola Šubić Zrinski" procedura je vrlo jednostavna. Potražite na internetu tekst opere, ako nećete cijele, barem najpoznatije arije "U boj, u boj", i pokušajte pronaći riječi "u boj, u boj, za narod svoj". Ne ide? Pa naravno, kad ih u toj operi nema. Ako vas je ta spoznaja iznenadila, pravi šok tek slijedi.
Dakle, da, postoji jedna pjesma koja u sebi ima spomenuti stih, ali ju je 1876. napisao srpski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj. Zove se "Bojna pesma" i govori o pozivu na oslobađanje Srba od Turaka. Pošto je napisana ćirilicom, za one koji ne znaju čitati ovo omraženo pismo evo prijevoda samog početka pjesme: "U boj! Za narod svoj! Da crnoj noći svane, Da jako sunce grane, Da Srbin lance zdere, I tešku kletvu spere, Kletvu sa srama svog - Pa da nas vidi Bog! Za narod svoj, Napred - U sveti boj! - U boj! U boj! Za narod svoj!".
Kod ustaša nema baš ništa patriotsko
Hm, i što ćemo sad?! Hoće li činjenica da znamo podrijetlo i kontekst, te da je više nego jasno da se fraza "narod svoj" odnosi na srpski narod, utjecati na daljnje korištenje omiljenog navijačkog poklika? Naravno da ne, pa to su ipak samo činjenice. Koje bismo naravno mogli iskoristiti i u vlastitu korist, i pokazati cijelom svijetu da nismo neobrazovani nacionalisti, već da naprotiv više od ičega cijenimo dobru poeziju. Pa čak i onu srpsku na ćirilici.
No, spomenute "dvojbe" su manje važan dio problema. Sve ovo pišem iz potpuno drugog razloga i zato ću se na tren vratiti pozdravu s početka priče. Naravno da su ga izmislile ustaše i naravno da su to znali i oni koji su početkom 1990-ih osnivali HOS. Pa baš zato su ga i počeli koristiti. Nisu se oni tada, za razliku od današnjih desničara, niti bojali niti sramili javno reći da su poštovatelji ustaškog pokreta, NDH i Ante Pavelića. Niti su se ikada skrivali iza fraze "stari hrvatski pozdrav".
Ono što mene mnogo više muči od upotrebe simbola je pitanje kako i zašto je ustaštvo postalo mjera za hrabrost i prihvatljiv obilik patriotizma. Jer, mogu donekle shvatiti zaljubljenike u vojnu povijest kad pišu o uspjesima vojske Trećeg Reicha, koja je munjevitim ratovanjem osvojila gotovo cijelu Europu. Ali, ustaše nisu borbom osvojili vlast u Hrvatskoj! Pavelića su Hitler i Mussolini instalirali da u njihovu korist samo upravlja Hrvatskom, i time omogući njeno bespoštedno pljačkanje i osiromašivanje. Gdje je tu hrabrost i što je to u dopuštanju pljačke i odricanju od velikog dijela teritorije, patriotsko?
Umjesto ratnicima, pažnju bismo trebali posvetiti književnicima
Stvari se nisu mijenjale niti tijekom rata. Umjesto da junačkom borbom, u suradnji s njemačkom i talijanskom vojskom, ali i četničkim odredima, slome otpor, u početku jedva naoružanih partizana, oni su svoju "hrabrost" pokazivali masovnim i svirepim ubijanjem Srba, Židova, Roma i nepoželjnih Hrvata. Što je to točno hrabro u ubijanju maljem ili nožem nevinih civila u Glini, Jadovnom ili Jasenovcu?
Imali su ustaše priliku hrabrost i patriotizam pokazati i na samom kraju rata. Od tako hrabrih dečki bilo je za očekivati da Zagreb pretvore u neosvojivu tvrđavu, i ne dopuste Jugoslavenima i komunistima da gotovo bez ispaljenog metka preuzmu glavni grad Hrvatske. Umjesto takvog "spartanskog scenarija" napustili su svoju domovinu onako kako su u nju i došli. Skrivećki, i bez borbe.
Svi narodi u svojoj povijesti imaju događaje i ličnosti koje trebaju osuditi i sramiti ih se. U hrvatskom slučaju ustaše i NDH u potpunosti ulaze u tu kategoriju. Naravno, kao i svi ostali, i Hrvati imaju niz događaja i ličnosti u svojoj povijesti na koje mogu biti ponosni. Bilo bi lijepo da u tom traženju, umjesto ratnicima, malo više pažnje posvetimo književnicima, izumiteljima, kulturnjacima, humanitarcima i svima onima koji su bili spremni žrtvovati vlastiti život kako bi spasili tuđi.
Naravno, da bismo pronašli takve primjere trebalo bi poslušati savjet nogometaša s početka priče. Kada su ga upozorili da nije u pravu po pitanju ustaškog pozdrava on je svima poručio da bi "trebali malo bolje pročitati povijest". Pa eto, kad već on nije, vi si dajte truda.
