I samo tako - nestala je korona. Nije baš nestala, virus je i dalje tu, ali o tome se slabo govori. Zbog Putinovog rata zaboravili smo i godišnjicu smrti Milana Bandića, nismo primijetili dramu u Plenkovićevoj vladi, možda niste znali ni da je Darko Horvat sa stvarima u dobroj staroj vrećici za smeće izišao iz zatvora.
Nitko više ne priča o Miloševiću i Aladroviću, babi i stričevima, tome da Plenković zadnji saznaje za hapšenja svojih ljudi. Premijer i predsjednik više se ne svađaju, Banožić je neka davna uspomena.
Ni srušene zgrade po centru Zagreba ni spora obnova više nisu tema, ni potencijalna nova uhićenja, ni izbori u BIH ni poskupljenja zbog eura ni galopirajuća inflacija. Nitko ni da bi trepnuo zbog klimatskih promjena, nitko se ne buni protiv novih Tomaševićevih skupih vrećica za otpad.
Isparila nam je iz mozga frka Frke Petešića, ne ljutimo se više na zastupnike koji cicaju državne novce za odvojen život makar se nisu ni od koga odvojili. Utihnule su rasprave o maskama, cijepljenju djece, kao da su vakseri i antivakseri bili u nekom prošlom životu. U prošlom životu kao da je bila zabava i plesanje - jer i to smo zaboravili, ne radi rata nego zato jer ne smijemo.
Noćni klubovi više od dvije godine nisu noćni. U njima se pleše do ponoći, jer valjda nakon toga počinje plesati korona. To je jedna od onih mjera koje od početka nisu bile logične, a koja je na snazi i sad, kad smo koronu zaboravili. Mnogi su klubovi zato i zatvorili, mnogi su zato propali, mnogi su konobari završili na burzi. U ponoć se prazne i kafići, nakon ponoći se i dalje ne može kupiti pivo na benzinskoj.