Jesam li katolkinja? Odgovor na to pitanje postaje mi sve veći problem. Nemam jednostavan, dvoslovan odgovor, a ljudi obično nemaju par sati vremena da im objasnim kako to da zapravo nemam jasan odgovor.
Religija je jedna od osnovnih formalnih identitetskih odrednica i trebala bih znati pripadam li joj ili ne. U Hrvatskoj se o crkvama, religijama i vjerama ionako uglavnom ne razmišlja, nego zauzima stav. Došlo je i meni vrijeme da napravim ono što izbjegavam godinama: da imam stav u vezi sa svojim katolicizmom, iako će možda više zvučati kao patetično blejanje. Tako često biva kad se razračunavate s nečim što vučete od rođenja i bili ste spremni za volju mira i ljubavi roditelja prebaciti na sljedeće koljeno.
Iznimka šeste zapovijedi
Dolazim iz obitelji u kojoj se rađalo kao katolik i umiralo kao katolik, a u međuvremenu živjelo uobičajeno – u skladu s deset zapovijedi Božjih (s iznimkom šeste http://www.katolici.org/molitve.php?action=c_vidi&id=11847) i nešto manje poštujući sedam smrtnih grijeha (http://hr.wikipedia.org/wiki/Sedam_smrtnih_grijeha). O religiji se nije puno razgovaralo, nego je se podrazumijevalo. To je onaj gluhi katolicizam dobrog dijela hrvatskih obitelji koji vam omogućava da odrastete bez puno vjerskih pravila i grižnje savjesti zbog toga što ih kršite.
Crkva kojoj smo pripadali bila je na dvadesetak metara od naše kuće u Splitu i crkvena zvona u mojoj su asocijativnoj memoriji ostala zabilježena kao zvuk doma. Prvi redovnik kojeg se sjećam bio je glasan, nasmijan i druželjubiv. Premješten je iz naše župe nakon što se pročulo da ni on ne poštuje šestu Božju zapovijed. Ostali su bili bezbojni, skromni franjevci pogurenih tijela čije propovijedi nisu imale ni intelektualni ni duhovni poticaj. Od njih niste postajali lošiji ljudi, kao što se to zna dogoditi s redovnicima koji prijete, ucjenjuju i indoktriniraju, ali nisu vas ni širili.
Ne dam se tako lako isključiti
Nije mi dugo trebalo da prestanem vjerovati u dobar dio crkvenih dogmi i s tim bi se dvojba mogla razriješiti sama od sebe: ne možete biti katolik ako ne vjerujete u nauk Katoličke crkve. Ali ne dam se tako lako isključiti. Moja vjera nije bezuvjetna, ali kad mi je dana, našla sam joj solidnije temelje od doktrine. Kao dijete sam je temeljila prvenstveno na Isusu. Umjesto anegdota o čudesima, privukla me njegova blagost, empatija, milosrđe, naklonjenost slabima, grešnima, siromašnima, društvenim autsajderima svake vrste. Ako Crkva nije imala ovozemaljski kapacitet da me potakne da budem bolja osoba, Isus je to mogao. Preko Njega, ne preko oltara, mogla sam pokušati shvatiti Boga kao bezuvjetnu ljubav, iako me kopkalo zašto takav Bog dopušta da se loše stvari događaju dobrim ljudima i da dobiva sve zasluge za uslišane molitve, ali nije odgovoran za neispunjene. To što se Isus usredotočio na potlačene, izopćene i bolesne, izvrnulo je logiku okrutnog dječjeg svijeta u kojem sam rasla, a prema kojoj se družiš s najljepšima i najprodornijima, a izbjegavaš slabe da te ne uvuku u klub luzera. Isus je tražio jednakost i pravdu za sve i pri tome je bio radikalan. Da sam kao dijete poznavala taj vokabular, složila bih se s Chávezom: Isus je bio najveći socijalist svih vremena. Istina, Pio XI. je zapisao da nitko ne može istovremeno biti katolik i socijalist, ali Isus ionako nije bio katolik, a i pape mogu pogriješiti unatoč dogmi.
Mnoge su mi prijatelje oštetili
Kasnije sam od prijatelja doznavala da nisu imali sreću kao ja da ih bezbojni crkvenjaci ne okrznu kroz odrastanje. Neke su od njih svećenici dirali onako kako se djecu ne dira, i to su držali u sebi ili su rekli roditeljima, a oni bi ih ušutkali, pitali su ih štošta neprimjereno na sakramentu ispovijedi, neke su plašili paklom za najmanje grijehe, nekima tvrdili da Bog ne voli nevjernike, pa makar to bila i njihova mama. Kad ste dijete i kad vam je vjera jača nego što je bila moja, to nije nimalo bezazleno. Internet je pun tisuća zapisa ljudi koji su se zbog Crkve desetljećima pokušavali iščupati iz jakog osjećaja krivnje i srama, ne zbog toga što su napravili nešto pogrešno, nego zato što su mislili da je s njima nešto pogrešno, a zapravo su samo odrastali, prolazili kroz pubertet, otkrivali se.
Crkva je napravila veliku emocionalnu i psihičku štetu mnogima, i to onima koji su joj najviše vjerovali. Istina, slušala sam i priče poznanika o svećenicima koji su ih školovali jer su im roditelji bili siromašni, koji su na njih utjecali u najboljem, Isusovom smislu i bili uz njih kad su bili najgrešniji. No takvih je puno manje nego što bi ih trebalo biti. Umjesto njih, dominira crkvena sklonost nesnošljivosti prema drugačijima, nametanje podjele svijeta na dobre i loše, autoritarnost visokih crkvenih dužnosnika koji su se integrirali u političku elitu, često zgrćući jednom rukom bogatstvo, a drugom moć.
Tek ovog Božića prihvaćam signal
Takva Crkva prekinula je izravnu vezu s Isusom, i to još prije otprilike 1.700 godina, kad je kršćanstvo postalo rimski imperijalni kult, progonjeni progonitelji, a dogma se razlučila od hereze. Mojoj – u nedostatku boljeg termina – duši Crkva je prestala predstavljati dobro vjerojatno negdje isto oko te 300. godine poslije Krista, ali tek ovog Božića prihvaćam signal. Pomogao mi je kardinal Josip Bozanić kad je u svojoj božićnoj poruci odlučio objaviti rat. Umjesto da stane u zaštitu siromašnih čiji se redovi svakodnevno pune i zbijaju, kao što je to Isus radio, a prozove one koji "sramotno i nečovječno izrabljuju ljude kao sredstvo za stjecanje dobitaka", kao što je to pred više od stotinu godina govorio njegov prethodnik Lav XIII., zvani "radnički papa", koji je prezirao neljudski kapitalizam i u svom pontifikatu podigao ugled Crkve, odlučio se patološki fokusirati na seksualnost.
Zbog toga ovog Božića neću ići u crkvu. Ne želim slušati što mi na tu temu tamo imaju reći i razmišljati kome će se upisati grijeh ako se ovog Božića koja mlada gej katolička osoba odluči ubiti. Ali Božić ću slaviti. Kao rođendan historijskog revolucionara, borca za pravdu, jednakost i ljubav. Ako budem molila, možda uputim Isusu koju rečenicu za Crkvu. Da joj spasi gnjevnu, nemilostivu, kompromitiranu, otuđenu dušu.
