Prije sedamdeset i pet godina, potkraj studenoga 1943., u bosanskom gradiću Jajcu određivala se sudbina zemlje koja je dvije godine prije nestala s geografske karte Europe. S obzirom na to da su kralj i vlada pobjegli, državni teritorij raskomadan između talijanskih fašista, njemačkih nacista i njihovih lokalnih "pomagača", najveća prava na određivanje sudbine polagali su oni koji su se za nju i borili.
Predstavnici najjačeg pokreta otpora u Europi, predvođenog KPJ i Josipom Brozom Titom, okupljeni na svojoj antifašističkoj skupštini (AVNOJ) odlučili su od one stare, predratne državne tvorevine zadržati samo ime. Temelji nove, "druge" Jugoslavije trebali su biti prije svega ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo svih njenih naroda dokazani upravo u narodnooslobodilačkoj borbi, a nasuprot i unatoč međuetničkoj mržnji koja je rezultirala stravičnim zločinima, genocidima i holokaustom.
Osim toga, umjesto centralistički ustrojene monarhije nova država postat će federativna republika, dok će politička i ekonomska vlast iz ruku kapitalističkih elita prijeći u ruke "radnog naroda". Zbog svoje avangardne uloge u organiziranju pokreta otpora komunisti su si prisvojili pravo na avangardu i u mirnodopskim okolnostima. Predvodništvo će vrlo brzo prerasti u ekskluzivizam i monopol na bavljenje politikom i državom.
'Tamnica naroda', ili?
I danas, gotovo trideset godina nakon raspada, "druga", socijalistička Jugoslavija gotovo je svakodnevno predmet interesa javnosti. Svoje viđenje o njoj imaju znanstvenici, političari, intelektualci i obični ljudi.
Ocjene, najčešće utemeljene na proizvoljnim i vrlo površnim stavovima, često motivirane političkim i politikantskim razlozima, kreću se od oštre kritike "tamnice naroda" u kojoj su Hrvati bili najveće žrtve do ponosa na uspjehe koje je zemlja postigla na području socijalne, zdravstvene, obrazovne, kulturne, sportske i vanjske politike. Ovakvu dihotomiju uvjetuju različita životna iskustva, način raspada, ali i nedostatak objektivnih interdisciplinarnih istraživanja.
Jedna od metoda kojoj se u (pr)ocjenjivanju često pristupa je usporedba života u socijalističkoj Jugoslaviji s onim u današnjoj, demokratskoj (i kapitalističkoj) Hrvatskoj. Takav pristup je legitiman, ali ne i potpun. Odnosno, takva usporedba možda odgovara na pitanje koliko su svojim životima ljudi zadovoljni danas, ali ne i jesu li i u kojoj mjeri to bili i prije recimo 40 godina.
Razumijevanje života u Jugoslaviji
A upravo to je ključ za razumijevanje svih onih koji život u Jugoslaviji vide i kao pozitivno iskustvo. Jer, jugoslavenska povijest nisu samo nepravilnosti i pogreške, ma koliko one brojne i ponekad drastične bile.
Kao što ni povijest demokratske Hrvatske nisu samo ubojstva srpskih civila po hrvatskim gradovima (npr. obitelj Zec, Ljubica Solar), ubojstva političkih protivnika (npr. Josip Reihl-Kir, Ante Paradžik, Blaž Kraljević), pljačka društvene imovine uz masovna otpuštanja radnika, pritisci na medijske slobode (npr. Feral Tribune, Radio 101) ili nepoštivanje demokratske volje birača (npr. Zagrebačka kriza).
Ako dakle voljeti Hrvatsku i biti ponosan na njene uspjehe ne isključuje i kritiku svega lošeg što se događalo, po istom principu treba pristupiti i suočavanju s jugoslavenskom prošlošću. U tom smislu, naravno da je od historiografske, ali i društvene važnosti istražiti sve zločine počinjene nakon završetka Drugog svjetskog rata, ukazati na karakter Golog otoka i sva ograničenja koja je jednopartijski sustav proizvodio, kao i objasniti uzroke i posljedice raspada zemlje.
Novi standard
Ali s druge strane treba uzeti u obzir i činjenicu da je većina stanovnika socijalističke Jugoslavije dostigla životni standard kakav njihovi očevi i djedovi (prije rata) nisu mogli ni sanjati. Pripadnici naroda koji su stvorili Jugoslaviju, bez obzira na etničko ili imovinsko podrijetlo, mogli su mnogo lakše dobiti posao i riješiti stambeno pitanje, besplatno školovati djecu i liječiti se u odličnim zdravstvenim ustanovama.
Oni žive u državi koja je sportska velesila, u kojoj umjetnici slobodno stvaraju vrhunska djela, u kojoj nastaju filmovi koji su i danas među najgledanijima i pjesme koje su i danas među najslušanijima. Žive u zemlji koja je zbog svoje dobro osmišljene i originalne vanjske politike nezaobilazan faktor u međunarodnim odnosima. I ne manje bitno, žive u zemlji koju kao uzor vide građani brojnih europskih i svjetskih zemalja.
Svi imaju pravo na sjećanje
Sve navedeno samo pokazuje da svoje pravo na sjećanje na život u Jugoslaviji moraju imati svi politički zatvorenici i ostali koji se nisu slagali s režimom, ali i milijuni onih građana kojima je upravo taj režim omogućio bolji život. Isto tako, nema sumnje da se nekima život nakon raspada Jugoslavije uvelike poboljšao.
Kao onima čije su sposobnosti u novim okolnostima došle do izražaja tako i onima koji su "preko noći" od običnih šofera postali milijunaši. Ali nikako se ne smije zanemariti niti to da su velikoj većini običnih radnika društveno-političke promjene pristojan život pretvorile u preživljavanje. Suočavanje s prošlošću trebalo bi izgledati upravo tako. Kao uvažavanje različitih sudbina i životnih priča, kao kritika onoga što nije valjalo, ali i prihvaćanje i unapređivanje onoga što je bilo dobro.
Pri tome je važno imati na umu da prošlost bez obzira što o njoj mislili nećemo promijeniti, ali da sve što se u njoj događalo možemo iskoristiti. Problem je što oni mudriji to rade u vlastitu korist, a oni drugi na vlasititu štetu.
