Šo!Mazgoona više nema, no sve ono što je valjalo i sve ono što nije Žan Jakopač ponavlja i s novim bendom.
Njegova lokalizirana verzija afrobeata, reggaea i ska glazbe malo se proširila na niz pjesama koje možemo smatrati dalmatinskim odgovorom na Rambo Amadeusa ("Rog"), no i dalje se, uz par časnih iznimaka, radi o materijalu funkcionalnom isključivo na pozornici. Dobru ideju o laganijim uvodima koji prerastaju u čvrstu međuigru trubača i gitare prilično solidno je realizirao u "P.T.S.P", ali i dobrano pokvario slabašnom "Škojori".
"Mazguni ponovo jašu" završavaju tri fantastična remiksa koji Žanu pružaju jasan putokaz kako konačno doći do zaista dobrog albuma. Naime, elektronska glazba u njegovom izričaju više ne bi trebala imati samo ulogu eksperimenta ili diverzije pošto otočkom rocku ionako već odavno treba injekcija svježine.
Zaključak - manje rocka, pogotovo onog otočkog, a više tranzicije u neke modernije glazbene vrste.
