Kolonu sjećanja pratio je RTL-ov reporter Goran Latković koji je ispred obnovljenog vodotornja za RTL Danas razgovarao s Gabrijelom Vargom iz Vukovara, kćeri jednog od vukovarskih branitelja i Franjom Šoljićem, jednim od branitelja s prve crte te predsjednikom Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara.
Gospođo Varga vaš otac posljednji je koji je uspio hrvatsku zastavu 17.studenog postaviti na vodotoranj, kako ste se osjećali sada kada je vodotoranj obnovljen?
Osjećala sam se ponosno na svog oca jer su njegove stope na tom mjestu, ali isto tako sam tužna što on nije ovdje da on priča o ratnim pričama umjesto mene.
Bilo nam je svima jako teško, ja sam tada bila maturantica, sve nam je bilo uskraćeno, ali nisam željela otići iz ovog grada, otići iz svoga doma.
Danas na Vukovar gledam da je prekrasan grad, da ostala djeca imaju ono što moja generacija nije imala. Ja nisam mogla studirati, nisam se mogla više baviti sportom, sve je bilo prekinuto na neko vrijeme. Danas djeca imaju mnoštvo toga, i neka uživaju u svemu a važno je da razumiju ono što imaju i čuvaju ovaj predivni grad.
Gospodine Šoljić bili ste na prvoj crti obrane, kako je izgledalo kada je pao Vukovar?
Teško je sad bilo što reći da nije ponovljeno. To je jedna neopisiva bol, tuga, čovjek se osjeća jadno, morate ostaviti nešto što izuzetno volite, poštujete, svoj dom, ljubav prema gradu Vukovaru, sve one drage ljude koje poznajete u tom gradu.
I naravno da boli sve što nije riješeno i boli će dok smo živi. No, ono što mi kako branitelji ne smijemo to je posustati, moramo inzistirati i niti u jednom trenutku ne smijemo pokazati znakove slabosti moramo inzistirati i biti korektor vlasti u hrvatskoj državi koja se nastavlja boriti za pronalazak nestalih, kao što mi to radili 1991. godine.
A mladima poručujem da ne napuštaju ovaj grad, da imaju sve ono što mi nismo imali u mladosti a mi očekujemo ove korake koji danas pokazanu za jednu svjetliju i bolju budućnost.
