Razlog zašto se dio hrvatskih građana češće sukobljava nego suočava s vlastitom prošlošću proizlazi iz toga što njihov stav najčešće ne proizlazi iz znanja nego iz vlastita mišljenja. I, naravno, u slobodnom društvu svatko ima pravo slobodno izraziti svoje mišljenje. Ali zato povjesničari imaju obvezu javno reći kada ta mišljenja ne odgovaraju istini. Jer, istu težinu ne bi smjela imati tvrdnja iza koje ne stoji niti jedan, i ona potkrijepljena brojnim dokazima.
Dobar primjer je potpuno netočno iznošenje stava da pozdrav "za dom spremni" nisu izmislili ustaše, nego da je riječ o starom hrvatskom pozdravu. Iako za tu tvrdnju nitko nikada nije predočio niti jedan dokaz, dijelu javnosti je taj "propust" nebitan, pa ne samo što nemaju namjeru priznati da su u krivu, već naprotiv, postaju vulgarni i agresivni na svaki spomen argumenta koji dokazuje njihovo neznanje.
Sličan problem nastaje i oko neprihvaćanja definicija određenih pojmova iz prošlosti. Tako npr. većina onih koji su vas u stanju proglasiti izdajnikom ako kažete da je Domovinski rat imao elemente i građanskog rata nikada nisu pročitali niti jednu definiciju građanskog rata. Ili, kako bi svojedobno rekao jedan moj student: "Ja ne znam što točno građanski rat jest, ali znam da ga u Hrvatskoj nije bilo".
Pitanje dana državnosti
Ili npr. pojam državnosti. Hrvatsko društvo je već tri desetljeća opterećeno pitanjem datuma proslave dana (hrvatske) državnosti, a da pritom većina, čak i onih koji o tome odlučuju, ne zna što pojam državnosti uopće podrazumijeva. Jesmo li državnost stekli izborom prvog višestranačkog sabora, donošenjem ustava u kojem se Hrvatska spominje kao država, proglašenjem neovisnosti (od Jugoslavije) ili trenutkom međunarodnog priznanja?
Najnoviji primjer u kojem je do izražaja došlo pravo na mišljenje, makar i pogrešno, u kombinaciji s proizvoljnom upotrebom određenog pojma, odnosi se na predsjedničinu izjavu da je živjela iza "željezne zavjese". Naravno, predsjednica ima pravo misliti da je živjela gdje god želi, da joj je život bio težak i pun ograničenja, i s tim dijelom njezine izjave nema potrebe polemizirati. Predsjednica također ima pravo misliti da su i drugi oko nje, uključujući npr. i nogometaše, živjeli jednako (loše) kao i ona, čak i ako oni sami tako ne misle. Ali, ono o čemu bi, kao odgovorna političarka i osoba s javnim utjecajem, trebala razmisliti odnosi se na iznošenje stavova koji ne počivaju na činjenicama.
Da ukratko rezimiram na što se odnosi pojam "željezne zavjese". Winston Churchill je u svom govoru iz 1946. spomenuo da se nad Europom, od Stettina na Baltičkom do Trsta na Jadranskom moru "spustila željezna zavjesa" iza koje su ostale europske komunističke zemlje. Prema njegovu mišljenju, s druge strane zavjese našle su se sve zemlje koje su bile ne samo u sferi sovjetskog utjecaja nego i pod kontrolom Moskve. U tom trenutku, i geografski i politički, s pogrešne strane zavjese bila je i Jugoslavija. Međutim, samo dvije godine kasnije stvari se bitno mijenjaju, te nakon sukoba Tita i Staljina Jugoslavija sve do svog raspada više nikada neće biti u sferi utjecaja, a kamoli pod kontrolom Sovjetskog Saveza.
CIA je već 1955. u različite kategorije svrstava zemlje Željezne zavjese i Jugoslaviju
Obuka za željeznu zavjesu i Jugoslaviju
I nitko ne tvrdi da su promjene koje su uslijedile Jugoslaviji donijele demokraciju i višestranačke izbore, prestanak brojnih ograničenja ljudskih sloboda i ukidanje medijske cenzure. Ali će upravo posljedice snažnog i uspješnog otpora sovjetskim pritiscima učiniti život Beograđana, Zagrepčana ili Riječana nedosanjanim snom građanima Varšave, Praga ili Budimpešte. Osim onima na Istoku promjene koje se počinju događati nakon 1948. postaju očite i onima na Zapadu.
I zato su brojnim političkim, kulturnim, ekonomskim i financijskim aranžmanima desetljećima slali poruku na kojoj strani "željezne zavjese" vide Jugoslaviju. Evo jednog vrlo konkretnog dokaza. Američka obavještajna agencija CIA izradila je 1955. dokument pod nazivom "Exchange program for Training of Yugoslav and Iron Curtain Army Officers", koji jasno pokazuje da je SAD već od 1950-ih Jugoslaviju razlikovao od zemalja iza "željezne zavjese".
Jedna od glavnih prednosti građana Jugoslavije u odnosu na one iza "zavjese" bila je mogućnost slobodnog putovanja u inozemstvo. Preciznije, građani Jugoslavije su posjedovali putovnice i mogli su slobodno putovati na Istok i Zapad, a ovi drugi nisu. Zato je, između ostalog, ne zahvaljujući ocu mesaru, nego zahvaljujući jugoslavenskom državljanstvu, na školovanje u SAD otišla i današnja predsjednica. Jer i mesari u Bugarskoj, Poljskoj ili Istočnoj Njemačkoj su vjerojatno radili krvavo kao i Branko Grabar, ali njihova djeca za razliku od njegove kćeri tu mogućnost nisu imali. Njihov problem bio je isključivo taj što su za razliku od mlade Kolinde doista živjeli iza "željezne zavjese".
Interpretiranje prošlosti na temelju poluinformacija, dezinformacija i generalizacija postalo je u predsjedničinom slučaju učestala pojava. Ona za to ima i dobar razlog. Premda takvim pristupom ne pomaže hrvatskom društvu, rast popularnosti nakon svakog javnog istupa pokazuje da evidentno pomaže samoj sebi. A to je ipak, ne samo u njezinu nego i slučaju većine hrvatskih političara, još uvijek prevladavajuća motivacija za bavljenje politikom.
