Da naši ljudi odlaze u Irsku i u druge zemlje stvarno više nije vijest, ali zanimljiva je vijest da ima ljudi koji dolaze živjeti i raditi u Hrvatsku. I to iz cijelog svijeta, od Šri Lanke do Amerike. Istina, nije da dolaze u punim autobusima, ali nije baš ni da dolaze da bi prali suđe ili da bi radili u fast food restoranu.
Još je zanimljivije da oni Hrvatsku vide kao zemlju u kojoj je kvaliteta života veća od svih njenih mana.
Trufle Negroni u nastajanju. Inovativne koktele u metropolu je donijela 28-godišnja Amerikanka. Adena je iz New Yorka došla s tek par dolara u džepu, počela je kuhati na Hvaru, a sad je godinu dana vlasnica bara u centru Zagreba.
"Ovdje nema dozvola za prodaju alkohola. U SAD-u ne smijete prodavati alkohol bez dozvola koje koštaju jako puno i strogo su regulirane. Jako sam sretna ovdje i uživam u životu. Ne bih mogla ovako živjeti u New Yorku, osim da zarađujem 20 milijuna dolara na godinu. Onda bih možda mogla doći blizu ovoga. Volim Hrvatsku!", rekla je mlada vlasnica restorana Adena Lavin.
Ovaj burger peče majstor, pa Adena ne mora, ali kad treba i šefica čisti stolove i radi koktele. Da otvori restoran u Hrvatskoj, morala je ishodovati milijardu dozvola i ganjati pet tisuća papira jer ipak je hrvatska birokracije po tome poznata.
"Ako ne znaš što trebaš, tu nastaje stres. Kad znaš što ti treba, rješavaš sve. Ovdje odjednom iskrsne neki zakon, otprije tri tjedna, za koji ti nitko nije rekao i ostaneš sav u čudu. To stvara stres. Nije ti posve jasno što sve trebaš", objasnila je Adena.
No, uspijeva, iako je samo banula u našu malu zemlju. Isto kao i braća Brian i Celement sa Šri Lanke.
Bili su najbolji IT menadžeri u svojoj zemlji. Radili su i za Microsoft i zarađivali mnogo, ali odlučili su na drugom kraju svijeta krenuti ispočetka i otvorili su šrilankanski restoran. I za njega su morali isto tako ishodovati milijarde papira, ali bili su uporni.
"Mnogi ljudi su nam rekli da nam je lakše jer smo stranci i lakše nam se otvaraju vrata. To nije potpuna istina. Istina je da smo uspješni u mnogim područjima, što ljudi prepoznaju, ali to ne znači da se nama vrata nisu zatvarala i da nismo bili odbijeni. Kad se zatvore jedna vrata, kucamo na druga", rekao je Brian Senaratne, vlasnik šrilankanskog restorana.
Kao i Adena, imaju problema s pronalaskom radnika.
"Ovdje nisam naišao ni na kakvu katastrofalnu situaciju, ali vidimo da ljudi nisu motivirani. To susrećemo svakoga dana", jada se suvlasnik CurryBowla, Clement Senaratne.
"Ako nekome daš manju plaću, plaćaš manji porez. Ako nekome želiš dati dobru plaću i pređeš 5.500 ili 6.000 kuna, porez postaje bolesno visok. Država te nagrađuje ako ljude ne plaćaš onoliko koliko su zaslužili. To je jako uznemirujuće. Htjela bih svoje ljude plaćati više. Nije čak stvar u netu. Bruto te ubije i sve čini nemogućim. To je najgore", kazala je amerikanka.
Ipak, život im je u Hrvatskoj ugodan i bez prevelikog stresa, kažu kako onaj tko nije radio vani, ne može shvatiti. S tog aspekta, život u Hrvatskoj je pjesma.
Kamerunski poglavica Kazo danas je stanovnik Nedelišća. U Hrvatsku je prije 14 godina stigao iz zemlje u kojoj je prosječna plaća 500-tinjak kuna. Nogometna karijera kratko je trajala i iz nule je učio kako postati zavarivač. Uz taj posao, još radi i kao nogometni sudac.
"Ja sam jako zadovoljan. Neki govore da bi išli van, ali ja sam tu, ja se osjećam tu kao doma, a doma treba držati. Neki od nas trebaju raditi za naše stare penzionere", rekao je Casmir Rodriguez Nomo Nemi, poznatiji kao Kazo.
Za razliku od Adene i braće sa Šri Lanke, Kazo nije gazda, nema svoj biznis, ali privređuje dovoljno za svoju obitelj i sretan je. Dok mnogi Hrvati sanjaju o odlasku negdje gdje je trava možda zelenija, iskustva onih koji su su u našu malu zemlju stigli govore kako i nije baš toliko loše.
