Niko (55) i Dušanka (49) Zeko u petak su se došli pokloniti žrtvama Vukovara, ali i svojoj kćeri koja je živjela samo jedan dan i nije dočekala slobodan grad heroj.
Dušanka priča kako su živjeli u Vukovaru. Bez obzira na trudnoću, nije željela otići. Radila je kao medicinska sestra.
"Valjda zbog stresa rodila sam 8. 11. u sedmome mjesecu trudnoće. Beba je imala svega 800 grama i stavili smo je u inkubator u podrum bolnice", priča kroz suze nesretna žena. Suprug je, kaže, pod granatama trčao u bolnicu da je vidi.
"Naša beba živjela je samo dan jer je granata pala na bolnicu, uništila agregat i u čitavoj bolnici, pa i inkubatoru, nestalo je struje. Umrla je. A deset dana nakon toga umro je i Vukovar", ispričala je Dušanka.
Strava proboja
Ona i suprug zakleli su se da neće živi pasti četnicima u ruke. Krenuli su u proboj. Puzali kroz izorana polja, kroz mrak.
"Nekoliko puta naletjeli smo na leševe. U tom mraku i magli nismo bili sigurni da li je put pravi, pa su se neki odvojili iako smo im rekli da ne idu. Njih 60 poginulo je. U jednom trenutku ispred nas red oklopnjaka i tenkova. Osvjetljavali su cijelu njivu. Činilo se da sam satima zaronjene glave u oranje, samo da nas ne otkriju, ubiju ili pregaze. Muž i ja smo se dogovorili da nećemo živi pasti u četničke ruke jer to nisu bili ljudi više nego razularena divlja masa koja se iživljavala na ljudima. Rekla sam mu da me ubije ako misli da se nećemo izvući. Bilo je to svjesno gledanje smrti u oči", ispričala je Dušanka za 24sata.
Nakon 12 sati stigli su na sigurnu cestu prema Ceriću. Danas žive u Vukovaru i imaju 18-godišnjeg sina. Kažu, ne mrze nikoga, ali se nadaju da će svatko nekako odgovarati za svoja djela. U spomen svom tragično preminulom djetetu svake godine obavezno dođu u bolnicu.
