Ovdje su zapisana sva imena ranjenika koji su prošli kroz vukovarsku bolnicu. Tri plava registratora – najvažnija su dokumentacija. Trenutačno - i jedina do sad vraćena iz Beograda.
"To nam je zapravo, iako nije pravi dokument, jedini dokumet kojim možemo dokazati da je ta i ta osoba bila tu, bila ranjena, jer to sve piše", ispričala je Binazija Kolesar, glavna sestra ratne bolnice. Svaki od tih papira sestra Biba u arhivi vjerno čuva. Baš kao i sve video materijale koji su u to vrijeme emitirani. U vrijeme rata bila je glavna sestra bolnice.
"Radili smo pod nemogućim uvjetima, sve improvizirano nema šta nismo mogli napraviti, operacije su se odvijale redovno bez zastoja, bez obzira što nije bilo vode, struje. Radili su agregati, za vešeraj je moralo biti vode, moralo se prati operacijsko rublje, uniforme, kuhinja je radila, nitko nije bio gladan", prisjeća se.
Unatoč teškoj situaciji, nervoza se, priča nam, nije osjetila, jer svi su bili okupirani radom. I nitko nije imao vremena razmišljati što će se dogoditi.
"Najteže je bilo kad ste vidjeli da je ušla vojska i da ne znate šta je, ne znate šta će biti s ranjenicima, šta će biti s nama, neka...ne znam mogu li reći strah, neizvjesnost, svi smo se tako osjećali..", prisjeća se najtežih trenutaka.
Tih dana vrlo dobro sjeća se i Marijana Ivančić koja je u bolnicu dovedena kao 13 godišnja djevojčica.
"Sjećam se te topline medicinskih djelatnika koji su me okružili,
sestre su me ljubile, tješile , ja sam bila ko u nekom čudu,
zapanjena...", otkriva
Marijana Ivančić,
primalja vukovarske bolnice.
Marijana je u bolnici završila nakon što ju je ranila granata koja je pala u podrum kuće gdje se skrivala.
"Sjećam se tih nekih čak ljudi koji su ležali, imena i prezimena, u biti sam ja kao spužva to sve upijala. Ova prostorija je prenamijenjena u mjesto sjećanja, ali tu je krevet bio gdje su ležali svi, ja sam ležala na najnižoj poziciji i promatrala sve. Tu sam provela desetak dana", prisjeća se Marijana.
Marijana danas radi u istoj toj bolnici – kao primalja. Dugo joj je trebalo da posjeti ovaj prostor i sve teže ju pogađaju sjećanja, ali život, kaže, ide dalje..
A kako izgleda život danas opisala je: "Pa evo živimo, suživot na koji smo na neki način natjerani, ali svi mi volimo ovaj grad, moramo gledati naprijed i potruditi se svi skupa gledati u budućnost".
Pod kišom granata i u nemogućim uvjetima – u 86 dana ovi ljudi napravili su čuda. I danas, 26 godina kasnije - u vukovarskoj bolnici radi 5 liječnika iz tog doba. I 12 medicinskih sestara.
