Vršnjačko nasilje sve više uzima maha pa je nužno da roditelji, škole i institucije udruže snage kako bi ga suzbili i pomogli djeci. Ono što djeca zbog nasilja proživljavaju je traumatično. Uz nedavni slučaj samoubojstva 14-godišnjaka Mahira Rakovca iz susjedne Bosne i Hercegovine ove je prostore prije pet godina šokiralo trenutaka kada si je život oduzeo također 14 godina star Aleksa Janković iz Niša. U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme pamti slučaj iz Varaždina kada je majka 13-godišnjakinje progovorila u javnosti jer nikako nije mogla zaštiti svoju kćer od zlostavljanja nekoliko dječaka u školi, zbog kojih se djevojčica počela samoranjavati, piše Al Jazeera Balkans.
Pokušao izbjeći zlostavljanje, pa završio u školi za problematičnu djecu
Majka jednog dječaka iz Zagreba, pak, priča kako su ga vršnjaci dosta dugo zlostavljali zbog čega se, ionako dotad vrlo senzibilan dječak, povukao u sebe. Najviše ga je pogodilo što je postao meta i svom najboljem prijatelju. Kako bi spriječio zlostavljanje, pokušao se približiti napadačima tako što ih je počeo oponašati. "Počeo je i sam raditi probleme nastavnicima i drugim učenicima. Ali ponekad je bio i natjeran da se mora ponašati tako i tako ili da će dobiti batine ", ispričala je njegova majka dodajući kako je na kraju zbog svog ponašanja prebačen u drugu školu gdje nastavu pohađa po posebnom programu.
"Bez obzira koliko grozno je bilo to što je proživljavao, nešto je naučio. Naučio je što je manipulacija i razočaran je. Kaže da mu je žao što se tako ponašao, da nije nikad ni htio nikome raditi nikakve probleme i da više nikad ne bi to radio bez obzira na sve. Nada se da će se uskoro vratiti u 'normalni', redovni program i razred", dodaje.
Škole se trebaju prilagoditi djeci, a ne samo djeca njima
Stručnjaci ističu kako je u cijeloj priči od onog tjelesnog daleko gore emocionalno zlostavljanje jer je ono u srži svih zlostavljanja. U emocionalnom zlostavljanju, pak, više sudjeluju djevojčice dok se dječaci obračunavaju fizički.
Također ističu kako bi se škole trebale više uključiti u rješavanje problema. Marina Trbus iz udruge roditelja Korak po korak ističe kako danas škole očekuju da se djeca prilagode njihovom sustavu, no nikad ne postavljaju pitanje što bi oni trebali učiniti kako bi se približili i prilagodili djetetu.
"Mi i dalje imamo taj jedan kolektivistički mentalitet, da ne kažem autokratski, gdje institucije imaju moć. Nema odnosa dijete - škola - roditelj. A čim nema odnosa, teže će se dogoditi da ima dijaloga. A kada nema dijaloga, kako da djecu učimo kompromisu, rješavanju problema nenasilno", zaključuje Trbus.
Ranjive skupine
Koordinatorica savjetodavnih linija organizacije Anamarija Vuić upozorava na povećanje internetskog nasilja i nasilja putem mobitela. Među ranjivijom djecom ističe one koji imaju izražen osjećaj samoće, djecu s invaliditetom, etničke ili seksualne manjinske orijentacije.
"Kada se roditelji više uključe u život djece, razgovaraju s njima te im dopuštaju da izraze svoje osjećaje, razvijaju s djetetom iskren odnos koji može utjecati na smanjenje nasilja. Za školu je važno da educira nastavnike, roditelje i djecu o načinima sprječavanja nasilja te da surađuje s roditeljima i drugim institucijama", kaže ona dodajući da škola mora prepoznati što se događa.