Jedan hrvatski turistički radnik, službeni ili neslužbeni, može učiniti da stranac sa svog ljetovanja ode uvjeren da je proveo deset, petnaest dana u najboljoj zemlji na svijetu. Ili će otići zgrožen, razočaran i ljut i neće se više nikada vratiti. Namjerno kažem ''najboljoj'', a ne ''najljepšoj'' zemlji na svijetu. Budimo realni, ova planeta je puna najljepših zemalja na svijetu.
'Sunce i more nisu dovoljni'. To je postala naša mantra
Najljepšom na svijetu neku zemlju mogu činiti njeni pejzaži, mora, jezera, rijeke, brda, planine, klima, sunce, mjesec i svi ostali pokloni prirode. Ali, najboljom, e, najboljom na svijetu neku zemlju mogu učiniti samo njezini ljudi. O takvim ljudima mi se danas piše. Možda zato što mi je muka. Muka mi je od naslova ''U Dalmaciji privatni iznajmljivači opelješili turista'', ''U Dalmaciji vlasnica apartmana izvrijeđala gosta jer je otkazao rezervaciju'', ''U Dalmaciji samo gledaju kako zaraditi, i najrađe bi da im gosti pošalju pare i ne dođu...''. I sve tako. Okrećem se oko sebe, živim u toj Dalmaciji, je li stvarno nestalo tog njenog vječnog sunca?
E pa, nije. Nije.
Slušam - ''Sunce i more nisu dovoljni''. To je postala naša mantra. Ona podrazumijeva i poručuje: ''Treba proširiti turističku ponudu''. Što god to značilo. Spominju se smještajni kapaciteti. Zabavni život. Dnevni i noćni. Restorani, konobe, noćni klubovi, aranžmani, first minute, last minute, ribarske večeri, pomorske večeri, gusarske večeri, večernje večeri, jutarnje večeri, izleti, berbe grožđa, maslina, tartufa i tratinčica. Hoteli sa šesnaest zvjezdica, bazeni. Strogi kriteriji za privatne iznajmljivače. Kako molim, kreveti u sobama su vam od prozora udaljeni manje od šezdeset centimetara? Što, nemate klimu? Žao nam je, vaš apartman ne može dobiti više od dvije zvjezdice.
Postoji i ono što se zove 'Mali iznajmljivač'
Negdje između svih onih ružnih jadranskih priča, sve strožijih i sofisticiranijih zahtjeva prema privatnim iznajmljivačima i bombardiranja megalomanskim turističkim projektima iz medija, nalazi se ono što se popularnim turističkim rječnikom naziva ''Mali iznajmljivač''. Kako ironično, da se malim naziva ono najveće što naš turizam ima.
Mislim, nije da negiram postojanje krvožednih vlasnika apartmana koji gosta dočekaju, opelješe, izvrijeđaju, a potom ga zamole da mirno napusti naš teritorij. Znam da takvih ima. I ne pokušavam demantirati nijednu od takvih dojava. Samo mi se učinilo nepravednim ne spomenuti malo i one druge.
Tako sam neki dan navratila u jedno naše ''malo misto'' na obali i onako, malomišćanski, pročavrljala s turistima smještenima u istoj kući u kojoj sam i sama bila gost. Čovjek, Austrijanac, mlad (oko 35 godina). Za austrijske prilike relativno dobro situiran. Za naše prilike, basnoslovno bogat. I kaže: ''Znate, bio sam ja u Španjolskoj. Pa u Grčkoj. I onda sam se vratio u Dalmaciju. Ovdje postoji nešto što tamo nisam našao. Ti vaši ljudi... Mislim, tu se osjećam kao doma, razumijete? I taj miris. Ne znam o čemu se radi, ali to nisam nigdje osjetio. Eto, zato se vraćam u Dalmaciju''. Slegnuo je ramenima, kao da je u tom slijeganju ležao nastavak njegovog objašnjenja kojeg nije uspio verbalizirati.
Sutradan, imala sam priliku malo propitkivati gosta iz susjedne kuće. Talijan, stigao sa cijelom familijom. Proputovao, kaže, cijeli svijet. Ovo mu je prvi put da je u Hrvatskoj, prvi put u Dalmaciji.
- I, kakvi su vam dojmovi? – upitam ga ja, strepeći pomalo. - Dojmovi? Moram priznati da sam iznenađen. Ovo je divno. Odlučio sam kupiti kuću tu. - Molim? – zinula sam osjećajući kako mi se val topline i olakšanja penje uz grlo. - Da, da. Malo sam prošvrljao okolo, i kupit ću neku malu kućicu tu, u Dalmaciji. Sviđa mi se ovaj miris, a i more vam je tako čisto. I ljudi, tu se osjećam kao doma, razumijete?
Kao da prvi put vidim sve to. I more, i maslinu, i smokvu
Razumijem, rekla sam mu. Kako ne bih razumjela. I bila sam mu zahvalna što me podsjetio. Pogledala sam oko sebe raširenih očiju. Kao da prvi put vidim sve to. I more, i maslinu, i smokvu. Kao da prvi put čujem cvrčka, i kao da prvi put osjećam mirise o kojima su ovi ljudi govorili. Znam da sad zvučim onako patetično dalmatinski k'o sa splitskog festivala, ali činjenica je – ovdje postoje takvi vrtovi, takva stabla, takvi mirisi, takvo more, i takvi cvrčci. A onda sam pogledala i ljude.
To su ljudi kakvih ima u svakom našem malom, obalnom turističkom mjestu i na svakom našem otoku. Ima ih, naravno, po cijeloj ovoj zemlji. U Istri, u Slavoniji, u... ma neću dalje, sad već počinjem zvučat kao Thompson u ''Lijepa li si''. Ali istina je, takvih ljudi ima. Oni su, kad je turizam u pitanju, naša najjača karika. To su ljudi koji se, baš onako po starinski, srode sa svojim turistima. Dočekaju ih kao rod rođeni. Nisu nikada prošli nikakvu ''turističku obuku'', a država ih se uglavnom sjeti samo kad treba odraditi (sve strožu) kategorizaciju i naplatiti porez.
Dok su turisti tu, ti ljudi se baš onako svojski potrude oko njih. Bude tu gradelavanja, čašćenja i sjedenja na terasi do kasno u noć. Apartmani tih ljudi rijetko kad imaju tri zvjezdice. Nisu im ni potrebne. Treća zvjezdica su oni sami. Ma što treća zvjezdica? Treća i četvrta i peta. Naravno, negdje u svijesti tih ljudi postoji misao da se dobro dobrim vraća, to jest da se zadovoljan gost uvijek vraća. Ali, osim toga, postoji i njihova priroda koja ljude ne dijeli na turiste i ne-turiste. Niti su ikada dijelili turiste na ''dobre'' i ''loš''. Na Nijemce, Talijane, Čehe, Srbe ili ''naše''.
Ima nešto, (da ne kažem sve), i u ljudima.
To su oni retro ljudi koji su naučili, i s koljena na koljeno prenijeli osnovno pravilo dobrih krovova, dobrih kuća – kad ti netko pređe prag, učini sve da se osjeća kao u svojoj kući. To su oni ljudi koji su stvarali one nevjerojatne priče o turističkoj vjernosti i prijateljstvima koja su trajala i po dvadeset i više godina.
Priče o cijelim obiteljima turista koje su se godinama vraćale u isto mjesto, u isti apartman, u isto dvorište, u istu uvalu. Ljudi jednostavni, topli i dragi. Onakvi kakvih ima, hvala dragom bogu, po cijelom svijetu. Samo ih treba znati vidjeti i nikako, nikako ne smijemo zaboraviti da i takvi postoje.
Odavno sam zaključila, i sad po tko zna koji put sebi potvrdila – ako želiš vidjeti koliko je lijepo mjesto, ili zemlja u kojoj živiš, pokušaj ih vidjeti očima turista. Ne očima onih ničim i nikad zadovoljnih turista, nego onih koji su slični svojim dobrim domaćinima. I kad čuješ ono njihovo ''ovdje se osjećam kao dom'', shvatiš da je mantra ''Nije sve u suncu i moru'' posve istinita. Zaista, nije sve u suncu i moru.
Ima nešto, (da ne kažem sve), i u ljudima.
