Što građani mogu napraviti u ovoj državi, a da im se prizna kao legitiman pokušaj zaustavljanja diktata koji mu nameće demokratskim putem izabrana vlast?
Da je demokracija možda i loša ideja u državi u kojoj glasaju mrtvaci i gdje se glasove kupuje na najrazličitije načine, nema kome već nije prostrujalo kroz glavu makar jednom u zadnjih godinu dana.
Toliko već traje četvrti gradonačelnički mandat Milana Bandića, u kojem je demokracija omogućila tek da mu se u Gradsku skupštinu natiskaju takozvani 'milanovićevci' da se prepucavaju s njim bez ikakve ozbiljnije ideje o mijenjanju 'kursa' što ga je udario Miki. Približavamo se, evo, i trenutku kada će nam demokratski nametnuta državna vlast napuniti prvu godinicu druge faze drugog uzastopnog mandata.
Maštanje o alternativi
Da nešto s našom demokracijom nije u redu, može se naslutiti i iz svakodnevnog zgražanja ljudi onim što nam je izbacila na rukovodeće funkcije. Oni zazivaju prosvijećeni apsolutizam (iako nikoga ne smatraju dovoljno prosvijećenim da se prihvati vodeće funkcije) ili žale za Jugoslavijom u kojoj vlast makar nije glumila da je demokratska. Ideje o poništavanju višestranačja vrište i s naslovnica novina.
Svako malo nekome, uglavnom iz redova onih na vlasti, padne na pamet velika koalicija, što se u osnovi ne razlikuje puno od jednopartijskog sustava. O tome se onda razglaba kao o kakvoj političkoj top-temi, a ne dosadnom naklapanju, u kojoj su komentari lijevih i desnih unaprijed zadani. Oporba koja, navodno, pršti od ljudi i ideja samouvjereno tvrdi da će pobijediti na izborima pa takvu koaliciju odbija, a vlast izbjegava riječ 'koalicija' iako poziva oporbu da podrži njene nepopularne mjere i podijeli s njima odgovornost.
Odlučnim korakom – u što?
I što se onda događa? Ništa. Demokratski izabrana vlast nastavlja se ponašati poput apsolutista. Imamo neuku premijerku koju je delegirao demonizirani Ivo Sanader, koja nas uvjerava da će nas izvući iz krize iako ključne rezove čuva za 2012. godinu kad će vrijediti samo jedna mjera – utvrđivanje tko je živ, a tko mrtav.
Za popis osoba kojima država svaki mjesec uplaćuje plaće i doprinose, uvjerava nas, treba više vremena nego za popis stanovništva. Stoga moramo pričekati godinu dana na otpuštanje pet posto zaposlenih koji crpe novac iz državne kase, a istovremeno ćemo gledati kako ministarstvo koje se treba baviti racionalizacijom birokracije zapošljava još koju stotinu, tisuću birokrata. Istovremeno pokušava dokinuti radnička i socijalna prava, a nastavlja njegovati prava tajkuna, jedine prave vladajuće stranke u Hrvata.
Prošlost? Što je to?
U slučaju onih koji su politički zamrli u zadnjih godinu dana, također imamo zanimljivu situaciju – krivi ih se za sve, ali se istovremeno ne dopušta da se propituje njihova povezanost s onima koji se još uvijek politički ritaju.
Imamo vrlo vjerojatnog nasljednika Milana Bandića u zagrebačkom SDP-u koji će prije kazati da se Sunce vrti oko Zemlje, nego da je Bandić odgovoran za dugove i kriminal u gradu. 'Skupštinarski SDP-ovci' se na spomen Bandića tu i tamo pretvaraju u otriježnjene ovce koje su do jučer, poput Davora Bernardića, bile u WC-u prilikom glasanja o uzurpaciji Varšavske ulice ili su kao Ivo Josipović bile konstruktivno suzdržane i time pomogle Bandiću da donese kontroverznu odluku.
Kad naši delegati odlučuju umjesto nas
Ta odluka uključivala je ignoriranje volje 55 tisuća građana koji su se pobunili protiv projekta Tome Horvatinčića, prema kojemu je, iskreno rečeno, malo i nepravedno da ga se zavlači i provlači kroz blato sve ove godine, kad krivica leži na onima koji piške, tipuju na 'x' ili glasaju za ono čemu se građani protive.
Peticije, dragi građani, možete objesiti mačku o rep, odmah uz političku odgovornost i njome motiviranih podnošenja ostavki. To ne postoji. Demonstracije? Jednako su učinkovite. A što je s referendumom? I njega o mačkov rep.
Referendum? Ha, ha
Član udruge More je kopno, koja je prikupila 203 tisuće potpisa na peticiji za pokretanje referenduma oko podjele zemlje i mora u Piranskom zaljevu, postavio je predsjedniku Sabora Luki Bebiću ovaj tjedan pitanje u radijskom eteru zašto to nije dovoljno za referendum i je li u Hrvatskoj on uopće dopušten.
"Nije da ne smijemo raspisati referendum, postoji zakonska procedura, iako su malo teško regulirani uvjeti za referendum. Trebali bismo preispitati te odredbe. Sve dosadašnje inicijative nisu udovoljile kriterijima", kaže Bebić. Ignorirao je pritom podatak o 203 tisuće građana koji bi htjeli da se o dogovoru oko državnog teritorija raspravi s njima. Nismo imali referendum oko ulaska u NATO, nećemo ga imati ni po pitanju ustavnih promjena. I tu dolazimo do sljedeće stanice.
Hoćemo li naplatiti uloženo u EU?
Kao što je poznato, još davno su zemlje Europske unije zauzele ključne pozicije u hrvatskim bankama i telekomunikacijama, a zahvaljujući skromnosti i razboritosti hrvatskog naroda, omogućili smo im da njihove financijske institucije dugovima drže u šaci idućih sedam pokoljenja.
Hoće li to Hrvatska moći naplatiti ulaskom u Uniju, kada bi joj trebao biti dostupan novac na koji se Unija obvezala da će ga dati i kada bi krediti trebali biti jeftiniji zbog 'stabilnosti' europske monetarne unije, to će se vidjeti ako ikad uđemo u nju. Ono što više zabrinjava jest hoćemo li uopće imati izbora.
Zar da se referendumom propituje dogma?
Svakodnevno gledamo što se događa u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Mađarskoj i drugim zemljama te trgovačke unije, koja također iznimno poštuje volju građana pa likvidira tvornice, a sanira banke. Na opće iznenađenje, euro nije stabilan kao što se činio, a doznalo se i da su europske tvrtke, poput Daimlera, korumpirale hrvatske državne vlasti. Hypo banka i njen nilski konj postali su simboli zatrovane korupcijske rane koja nezaustavljivo bljuje gnoj, poput nafte koja navire iz pukotine u dubinama Meksičkog zaljeva, a iz koje je donedavno platforma British Petroleuma uspješno sisala prljavi energent.
Konstantno se izbjegavaju suvisle rasprave na tu temu i usporedbe sa zemljama koje su bankrotirale u Uniji, osim u slučaju kada se treba podičiti da nismo samo mi u banani, što je opet samo isprika za neodgovorno ponašanje stranke koja grčevito drži vlast. S obzirom na sjajni posao koji su hrvatske vlade do sada obavljale, ulazak u trgovačku uniju po uvjetima koje su dogovarali takvi ljudi u najmanju ruku poziva na oprez, ako već ne utjeruje strah u kosti. Ali, euroskepticizam se u ovoj državi, bez obzira na argumente koje može pružati, automatski proglašava herezom.
Zato nam ostaje tek vidjeti što će hrvatska vlast poduzeti da bi premostila propitivanja i eliminirala mogućnost da se na referendumu izglasa volja naroda koja može i odstupati od puta koji nam je demokracija izabrala. U 'šeksoide' vjerujemo. Bit će to još jedan festival demokracije na hrvatski način.