Deveto izdanje INmusic festivala u srijedu je završilo fantastičnim nastupima njujorških plesnih psihodeličara MGMT i legendarnih, beskrajno utjecajnih Pixiesa.
Početak posljednjeg dana zaista nije obećavao s obzirom na kišu koja je nemilice padala od ranog jutra i Otok hrvatske mladeži učinila tuzemnom varijantom mitskog Glastonburyja.
To se odrazilo i na samu posjetu pošto se, u odnosu na prethodnu večer i The Black Keyse, ipak okupilo bitno manje ljudi i, usprkos blatu, koncerte headlinera učinilo znatno ugodnijim za praćenje.
Benjamin Goldwasser i Andrew VanWyngarden, poznatiji kao MGMT, odradili su jedan od najimpresivnijih nastupa cijelog devetog INmusica i dokazali da psihodelija i poslije pola stoljeća može zvučati svježe i uzbudljivo.
Riječ je o možda i jedinom bendu koji je u ovih tri dana zvučao kao da je nastao u 21. stoljeću te s nevjerojatnom lakoćom šetao od plesnih bombi poput "Time To Pretend", rave partyja ubačenog usred nekih pjesama i nesuđenih hitova koje je od pohoda na vrhove top-lista zaustavila tek sklonost halucinogenim drogama njihovih autora.
Posljednji albumi, istini za volju, malo su se izgubili u eksperimentiranju, no zahvaljujući ovih sat i 15 minuta doznali smo kako bi zvučali Syd Barrett ili Roky Erickson da su rođeni 40 godina kasnije.
Čekanje trećeg zagrebačkog ukazanja neuništive bande Franka Blacka prikratili smo uz njemački DJ tandem Digitalism čiji je moćan uvod poprilično zasjenilo podilaženje publici u obliku sampleova Prodigyja i sličnih mainstream "elektroničara".
Osam godina nakon Šalate, Pixies su se oko 23 sata popeli na pozornicu i već nakon prvih taktova bilo je jasno da će i ovoga puta odraditi nastup za pamćenje, ponajprije jer su stvarima s novog, prilično dobrog albuma ipak pretpostavili klasike poput "Where Is My Mind", "Monkey's Gone To Heaven", "Debaser" i "Here Comes Your Man".
Promatrajući ih na stageu, nisam mogao prestati razmišljati koliko bi rock glazba bez njih danas bila drugačija i pitati se kako bi njihovi slavni fanovi poput Radioheada i Nirvane zvučali da nikad nisu čuli "Surfer Rosu" ili "Come On Pilgrim".
OK, bilo bi lijepo ponovno vidjeti Kim Deal, no Paz Lenchantin, nekadašnja suradnica Billyja Corgana, predstavljala je više nego dostojnu zamjenu.
