Rimski martirologij tvori osnovu liturgijskog kalendara i blagdana Katoličke crkve. Nastajao je stoljećima, a kao uređena cjelina potječe iz 16. stoljeća uz odobrenje pape Grgura XIII. iz 1586. godine. Prepravljen je za II. vatikanskog koncila i sustavno se dopunja. U njemu za 28. prosinca stoji:
Priča o betlehemskim dječacima
Jedini izvještaj o događaju potječe iz Matejevog Evanđelja (2, 1-18). U vrijeme Isusova rođenja Heroda su Prvog Velikoga, judejskog kralja, posjetila tri Maga s istoka. Tražili su novorođenog kralja židovskoga. Heroda je ta vijest o drugom kralju silno uznemirila. Glavari su ga svećenički i pismoznanci izvijestili o proročanstvu da bi se mesija trebao roditi u Betlehemu. Pozvavši tajno Mage, Herod ih uputi u Betlehem te da se vrate nađu li dijete kako bi mu se i on mogao pokloniti. No, u snu im je anđeo javio da se ne vraćaju. Anđeo je, također u snu, uputio Josipa da se s Marijom i Isusom skloni u Egipat. Shvativši kako je izigran, Herod naloži da se u Betlehemu i okolici pobiju svi dječaci do dvije godine starosti – prema procjeni koju su mu dali Magi. Matej u priču uvrštava i dva starozavjetna proročka citata. Odlazak je bio nužan kako bi se mogle ispuniti riječi: "Iz Egipta pozvah sina svoga (Hošea, 11, 1)." Završni je navod iz Jeremije (31, 15) o plaču Rahele, kojoj su sinovi također otišli u Egipat.
Preostala kanonska evanđelja ne navode tu epizodu. Iako je poznato kako je Herod ne trepnuvši – povazdan u strahu od gubitka vlasti – ubio suprugu, troje djece, tri šogora, punicu i nekoliko stotina političkih neistomišljenika, čak ni Josip Flavije, židovski historiograf tog razdoblja, ne navodi takav postupak prema nejačadi. Navodno je car August o Herodu rekao kako je bolje biti njegova svinja (Židovi ih ne jedu!), no koji od njegovih sinova. Procjenjuje se da je u onodobnom betlehemskom kraju živjelo oko tisuću odraslih. Broj bi rođenih u dvije godine prema tome bio oko 60, muških oko 30. Uz znanje kako je smrtnost novorođenčadi bila poprilično visoka, procjena broja ubijenih spustila bi se na dvadesetak.
Današnja nevina dječica
U svakom slučaju, u proteklih je dvije tisuće ljeta ta biblijska tragedija postajala i ostajala snažan kulturološki znak. O nepravdi se prema djetetu i njegovoj žrtvi raspravljalo, proučavalo, slikalo, snimalo, klesalo, pjevalo, kazivalo… I još se to čini.
Bilo zbog toga ili bez obzira na to, prvìne među svima koji moraju krv svoju proliti i dan-danas prečesto budu djeca. A na upozorenja anđela iz nevinog dječjeg sna gotovo nikad se i ne osvrnu ni vladari, ni mudraci, ni očevi. S punim se pravom zgražamo nad nasiljem pa ma koje pozicije moći što beskompromisno nastoji tek ostati na prijestolju.
Ako se ne osvrćem na stradavanje djece u ratu, jesam li i ja herod?
Ako ne reagiram na to što djecu prisiljavaju da postanu vojnici, jesam li i ja herod?
Ako ne osiguram djetetu osnovne uvjete za dobrobit djeteta, jesam li i ja herod?
Ako ne reagiram na prve znakove zlostavljanja, nego bez zaštite žrtve i tretmana zlostavljača puštam da se sve odvija svojim tokom, jesam li i ja herod?
Ako osmišljavam nastavni program da učenici postanu samo stručnjaci na nekom području, no ne i cjelovite osobe sposobne za skrb o zdravlju vlastitog duha i tijela te osviješteni i aktivni članovi društva, jesam li i ja herod?
Ako namećem isključivo dvije i suprotstavljene skupine društvenih uloga pa po uzoru na mene djeca to nasilno nameću drugoj djeci, jesam li i ja herod?
Ako se već više od dva milenija gomilaju ovakva pitanja, a na njih ne odgovaramo – nije li i to pokolj?
POGLEDAJTE VIDEO || Stotine građana šetale u tišini iz jednog razloga: Svijet mora biti sigurno mjesto za djecu
