Miki Solus: Muzika za djecu i penzionere (Yammat)
Ocjena:9/10
Nekoliko stvari posljednjih je tjedana potvrdilo Mikija Solusa kao trenutno „najvruće“ novo ime na hrvatskoj glazbenoj sceni.
Nedavni koncert u Tvornici kulture iz Malog je pogona prebačen u veću dvoranu kluba u Šubićevoj, a nabrijana publika doslovno mu nije dala da ode s pozornice te ga je natjerala na čak četiri bisa.
Uoči tog nastupa dao je toliko intervjua da bi mu pozavidjeli i mnogo poznatiji glazbenici, što je, sasvim očekivano, privuklo i veliki broj „hejtera“, onih koji ga nazivaju „fejkerom“ i najobičnijim zafrkantom bez ikakvog glazbenog talenta.
Njegov, uvjetno rečeno, prvijenac (prije je objavio nekoliko EP-jeva i DIY izdanja) prilično je začepio usta svim protivnicima pošto je riječ o jednom od najoriginalnijih i daleko najzabavnijih albuma objavljenih na ovim prostorima u zadnje vrijeme.
U pratnji klavira kojeg, što god on pričao, svira izuzetno dobro, basa i cajona, Miki niže svoje sumanute rime o hipsterima, smrti, Robiju Prosinečkom, muzičkim kritičarima, Darthu Vaderu, Magazinu, pozerima s Filozofskog faksa i svim ostalim, naizgled nespojivim, likovima koji u njegovoj pomahnitaloj mašti stoje „rame uz rame“.
U laganijim temama poput „Bijela čokolada“ i „Novi Sad“ pokazao se i kao autor sposoban za hvatanje u koštac i sa zahtjevnijim glazbenim strukturama, čime je izbjegao i već nekoliko puta spominjane prigovore prema kojima mu sve pjesme zvuče isto.
Istini za volju, ovaj suludi hibrid hip-hopa, boogieja, jazza i soula u budućnosti bi se mogao dosta brzo istrošiti, no prilično sam uvjeren da nam Miki već priprema nešto novo, drugačije i urnebesno zabavno.