Možda zato što se i radilo o koncertu Prljavog kazališta, barem u Vukovaru. Tužno je bilo gledati Jasenka Houru i Mladena Bodalca kako skoro na koljenima mole publiku da sudjeluje, da se uključi, da se veseli. Skakala su njih dvojica kao manijaci po bini, krivili se od emocija kao da ih je Božidar Alić učio scenskom nastupu, ali publika ništa – nešto mlađarije tu i tamo digne ruke u zrak, otpjeva koji refren, ali uglavnom se stoji mirno i pilji u taj spektakl bez prevelike ambicije za sudjelovanjem u istom. Ljudi kao da su došli po principu – nešto se događa u gradu, pa ajde da vidimo o čemu se radi. Nije puno bolje prošla ni Colonia, a koliko se moglo vidjeti na TV-u, ni Seve svoju publiku nije uspjela nešto "podignuti", samo su piljili u nju.
Nijedno janje nije platilo glavom
Slično je bilo i s KUD-ovima, i s tradicijskim jelima, i s valjda većinom programa koji se domislio za ovu feštu. KUD-ovi su izvadili najnovije najstarije nošnje i više poziraju nego li tamburaju, a razvikana kuharska imena dijele mikroporcije tradicijskih delicija ljudima koji su tu jer se, eto, mukte dili spiza. (Usput, ovaj najpovjesniji od svih povijesnih trenutaka, glavom nije platilo niti jedno janje, a kamoli vol, što je u Hrvata vazda bio običaj kod obilježavanja povijesnih trenutaka. Što isto nešto govori o atmosferi.)
S obzirom da je ovakva atmosfera vladala na ovim općenarodnim feštama na kojima se "jide, pije i piva", mogu samo zamisliti kakva je atmosfera vladala na koncertu S Handelom u Europu u Slavonskom Brodu, baletu Carmina Burana u Rijeci, mjuziklu Jalta, Jalta u Opatiji i ingenioznom splitskom Doručku u Đardinu, gdje su se uz djela Dvořaka i Mozarta blagovala peciva i pila kava.
Gledaš ekran, čuješ voditelja i ne vjeruješ
Ali zato su tu bile jake voditeljske snage naših televizija. Znam da je ljudima posao kreirati spektakl i kad ga nema, ali ovoliku razliku između njihovog entuzijazma i slike koja prati njihov ton nisam vidio u životu. Gledaš Bodalca i Houru kako se krevelje, kako mole jadnu publiku da se zabavi, gledaš tu publiku koja ravnodušno pilji u njih dvojicu, a čuješ voditelja i gosta u studiju kako taj fijasko koji upravo gledaš vlastitim očima komentiraju kao vrhunsku zabavu, neviđeno dobru atmosferu koja će potrajati do jutra.
Zašto atmosfere nema? Zato što je cijeli ovaj šušur koji se pokušava napraviti oko ulaska u EU naprosto jedan veliki fejk. Ne znam niti jednu osobu, osim valjda Vesne Pusić i Ive Josipovića, koja se ovom danu iskreno raduje. Ne samo da se ne raduje, nego se nešto previše ni ne deprimira. Sve skupa, cijela ta priča s našim ulaskom EU posljednjih godina postavljena je prilično fatalistički – nemamo izbora, mora se, koja je alternativa... Ne možeš se tome niti radovati niti tugovati, zbog toga samo piljiš u tu binu jer se, eto, nešto događa, spektakl sam po sebi.
I cirkus je fatalan kao i ulazak
Čemu onda cijeli ovaj cirkus? Zato što se i on mora odraditi. I on je fatalan kao i ulazak – ne mogu ni naše ni europske političke elite dozvoliti da projekt koji traje već dvadeset godina, ta politika bez politike koja se svodila na samo jedan cilj – ulazak u EU – dozvoliti da se netko sada tom ulasku ne veseli. Ne možeš dvadeset godina upirati, a da onda izostane orgazam. Mora ga biti, makar i ovakvog – loše odglumljenog. Izostanak istog bi značio da su se godinama džabe krečili. Pa nas Vesna Pusić u maniri Jasenka Houre na koljenima moli da se zabavimo: "Po mom mišljenju, moramo u sebi smoći snage da se veselimo (...) Napravili smo veliku stvar." Ali i dalje nitko ni makac – samo se pilji u binu.
Mnogi je hrvatski medijski djelatnik posljednjih dana u svom tekstu ispucao već izlizanu rečenicu da je ulazak Hrvatske u EU "dokaz da je Unija još uvijek poželjna udavača". Ako ćemo već cijelu priču usporediti s vjenčanjem, onda ova fešta užasno podsjeća na one pirove na kojima se mlada udaje jer je jadnica ostala noseća. Sad nema izbora nego mora. Nit se njoj nešto previše udaje nit se mladoženji nešto previše ženi, ali, eto – mama Vesna, tata Ivo, tetka Anđa iz Njemačke, čak i potomci dida Franje, odlučili su da alternative nema.
Mama Vesna ide od gosta do gosta
Sam pir se onda pretvori u ovo u što se pretvorila ova naša fešta. Velebni falši tulum na koji su gosti došli reda radi, da vide u što će se stvar izroditi, nitko se nešto previše ne zabavlja, a mama Vesna ide od gosta do gosta i traži da "smogne snage da se veseli", objašnjavajući da tetka Anđa iz Njemačke nije došla zbog vode u kolinu i da to nema nikakve veze sa stricem Jozom iz Perkovića. Onda joj se pridruži tata Ivo, pa sjeda za klavir i počinje svirati Beethovena da pokuša barem malo podići atmosferu. Gosti su došli reda radi, usiljeno im se smješkaju, pitaju se gdje je janjetina i čekaju da taj igrokaz s mikroporcijama tradicijske hrane i Beethovenom završi, pa da mogu doma. Tamo će u miru doma svoga govoriti kako je pir prošao "bez šušta i gušta", kako je spiza bila za kurac, kako taj brak ne djeluje nimalo obećavajuće i da će prilikom razvoda atmosfera zasigurno biti puno bolja.
