Legendarni world music punker Manu Chao u četvrtak nas je nakratko opet odveo u neki drugi Zagreb, neopterećen duhovima prošlosti, lijevima i desnima, tragikomičnim celebrityjima i svim ostalim bedastoćama kojima smo bombardirani na dnevnoj bazi.
Umjesto toga, bili ste okruženi ljudima u majicama Che Guevare, gomilom dobrih vibracija i atmosferom kakvu na koncertima u Zagrebu još uvijek srećemo previše rijetko.
Za početak vrijedi spomenuti da je dvorište zagrebačkog Velesajma zaista fantastičan koncertni prostor i zapitati se kako je moguće da se sve dosad toga nitko nije sjetio.
Iako se okupilo impresivnih šest tisuća ljudi, nikakvog gužvanja nije bilo pa ste, primjerice, čak i na šanku čekali svega nekoliko minuta.
Nakon prilično bezličnog reggae/ska nastupa predgrupe pod imenom Spremište, koja je u četvrtak otpjevala neke od najglupljih stihova u povijesti hrvatskog rocka, Manu Chao popeo se na pozornicu uz povike "crazy Zagreb" i zaista zaglušujuće reakcije publike.
Praćen klasičnom rock formacijom, sastavljenom od basa, bubnja i dvije gitare, na neki se način ponovno vratio svojim punkerskim korijenima i vremenu kultnih Mano Negra, čije su "Mala Vida" i "King Kong 5" bile i apsolutni vrhunci ovog nastupa.
Osim njih, tijekom dva i pol sata svirke izveo je i sve druge ključne pjesme svoje samostalne karijere ("Clandenstino", "Welcome To Tijuana"), završivši skoro svaku od njih žestokim "tupa-tupa" punkom, što je čak i najslabije dijelove njegovog opusa učinilo vrijednim slušanja.
OK, većina pjesama prilično nalikuju jedna drugoj, povremeno zazvuče i malo "festivalski", no na takve je nedostatke stvarno teško obratiti pažnju, kada razdragano uzvikujete "y ariba, y ariba".
Sve u svemu, bila je to još jedna urnebesna "anarho-fiesta" jednog od najosebujnih glazbenika u posljednjih četvrt stoljeća, sposobnog da nas barem na tih nekoliko sati uvjeri kako svijet ipak nije sasvim otišao k vragu.