Vesela je, uzbuđena, bez trunke straha, 14-godišnja Indira koja boluje od cerebralne paralize jedva je dočekala da opet može zajahati konja. Ne priča mnogo, ali njezin osmijeh sve govori.
Terapija jahanjem kod Indire potpuno uspijeva jer uspravnije se drži, ima bolju koordinaciju tijela i više se ne boji.
"Imala je strah od životinja. Od pileta, mačke, psa, čak i deka ju je smetala. Jednostavno se nije mogla priviknuti na životinje", prisjeća se njen otac Vladimir.
Neki od tridesetak konja koji se nalaze ovdje rođeni su za terapijsko jahanje.
Najstarija vrsta konja s ovih prostora je bosančica Meri.
"To je konj koji je idealan za terapijsko jahanje. Miran je, staložen, čvrst, jak, ima sve poželjne karakteristike", rekao je Antun Žganec, predsjednik Konjičkog kluba Korana Karlovac.
Vladimir, kao i stotine drugih roditelja, nikad nisu morali dati ni lipe za jahanje jer u Konjičkom klubu Korana iz Karlovca terapija se ne plaća. Ali rijeka po kojoj je klub i dobio ime je odmah ovdje i neumoljiva je kad nabuja. Nakon posljednje poplave područje je bilo u kaosu. Bujica je navalila i u samo nekoliko minuta preplavila štalu. Preplašene konje su brzo morali evakuirati i još su dugo nakon bježanja morali stajati vani, zbog čega su propatili.
"Konju prvenstveno stradaju kopita. Jednostavno omekane, konju su kopita sve. Baš sve. Od kopita kreću daljni problemi s probavnim traktom i još mnogo stvari", rekao je predsjednik Konjičkog kluba Korana Karlovac Antun Žganec.
Kobila Iva se svakog časa treba oždrijebiti. Ima sreće jer sad je suho. Jedna kobila se ždrijebila usred posljednjih poplava i jedino suho mjesto bila je dječja soba koju su obložili slamom. Nasipi su ovdje, ali ne mogu mnogo kad krene bujica. Sve se u nekoliko minuta natopi i nema jahanja po nekoliko mjeseci za Indiru i njezine bolesne prijatelje. Prije poplava gotovo i nije bilo, no posljednjih godina Korana ih poplavi po nekoliko puta i sa sobom nosi svu hranu, pa su ljudi koji ovdje rade na izmaku snaga i resursa samo da konji ne gladuju. Iako nevoljko, gledatelje mole za pomoć.
"Tko može, neka pomogne na bilo koji način. Sijenom zobi, kukuruzom, ako netko može dati već i vreću kukuruza, balu sijena, nije bitno. Čisto iz ljubavi jer ne tražimo nikakav novac. Tko kako može, neka pomogne. Bit će od srca", rekla je terapeutkinja Antonija Žganec.
Boje se da nakon još jedne poplave koja je izgledna, više neće imati snage postavljati klub ponovno na suhe noge. Morat će seliti, no ni sami ne znaju gdje.
Indira se danas usudi i konja hraniti iz svoje ruke. No terapijsko jahanje moglo bi postati upitno, a ono je nešto što bolesnoj djeci znači sve na svijetu.
