Iako se svi već polako privikavaju na novi oblik nastave, situacija je daleko od idealne. Da je online nastava daleko drugačija od onoga što su učenici prvotno zamišljali, smatra srednjoškolka Lea. Mišljenja je da su profesori koji se zaista trude i u ovim trenucima daju sve od sebe zapravo u manjini.
Tvrdi da učenici dobar dio dana provode rješavajući zadatke koje im nikada nitko nije objasnio. Pita se zato – ako se obrazovanje svelo samo na to, jesu li profesori uopće potrebni?
Pismo učenice je portal Srednja.hr prenio u cijelosti.
"Jedna od najčešćih tema ovih dana, a da nije korona, jest online škola. Inspirirana pismima nekih vaših čitatelja, odlučila sam i sama podijeliti svoje mišljenje.
Situacija u kojoj se nalazimo nikome nije laka i svi se snalazimo kako znamo. Zato bih prvenstveno htjela zahvaliti svim profesorima čiji se trud i podučavanje osim u fizičkim školama očituju i u virtualnima. Svaka pohvala i samo tako nastavite!
Međutim, bojim se da su takvi profesori u manjini. Online škola na početku je zvučala odlično. Svi smo mi učenici vjerovali da će to izgledati ovako nekako – ustaneš se kad ti odgovara i baviš se nekim svojim zanimacijama (moji prijatelji, također maturanti, radovali su se zajedno sa mnom što ćemo imati više vremena učiti za maturu), a onda odeš na Teams i riješiš što imaš. Pa, malo smo se prevarili. Iznenađujuće, ali online škola nekako oduzima više vremena nego fizička. Zadatci koje dobijemo često se ne daju riješiti u vremenu od 45 minuta (koliko traje redovan školski sat), već oduzmu mnogo više.
Glavni je problem što u većini slučajeva nisu prisutna objašnjenja, već najčešće samo prezentacija (koju u nekim slučajevima nije napravio profesor, nego izdavačka kuća udžbenika) i uputa 'riješite i pošaljite'. A prezentacija, naravno, sadrži potpuno novo gradivo čije shvaćanje mnogima oduzima puno vremena, pogotovo ako je riječ o matematici, fizici, kemiji…
Onda, kad primjerice odradiš matematiku, vidiš da su na Teams u međuvremenu stigli zadatci iz još triju predmeta. Uz uzdah, krećeš rješavati. Naravno, rokovi postoje,ali čak i ako su velikodušni, bez konstantnog rješavanja ubrzo se nađeš zatrpan pod gomilom zadataka. Nakon što si napokon riješio sve s Teamsa, odeš na mail (jer, radi se na barem tri platforme) i tamo nađeš još zadataka. Kada pak to riješiš, sjetiš se da bi trebao učiti i za maturu, a umoran si, mrzovoljan, zabrinut i rastresen.
Najlakše je poslati hrpu zadataka koji tobože služe za savladavanje novog materijala (tako se to stručno kaže), ali u biti je cilj da učenici sve sami obrade, a profesor kroz poslane odgovore dobije dokaz da je odradio svoj posao. Je li profesorski posao uistinu samo slanje zadataka i davanje ocjena, kao što to u većini slučajeva ispada ne samo u virtualnoj, već i u realnoj školi? Ako se obrazovanje svelo samo na to, jesu li nam profesori uopće potrebni? Opravdanost štrajka upitna je za mnoge profesore, ali neću sada ulaziti u to.
Voljela bih da se online škola prestane shvaćati kao fizička jer ona to nije. Drugačija situacija zahtijeva drugačiji pristup, a u ovom bi se slučaju trebao napraviti odmak od klasičnog načina podučavanja. Manje zadataka, više objašnjenja i više solidarnosti. U slučaju maturanata, više brige oko mature umjesto inzistiranja na detaljnom učenju deset do petnaest predmeta."
