Ako je šteta što je Slobodan Milošević umro u zatvoru ili što je smrt Franje Tuđmana preduhitrila (utjecala na) suđenje hrvatskim generalima, zašto bi nas trebala veseliti smrt Osame bin Ladena? Ubili su ga kao psa, nenaoružanog, bez da mu je omogućeno suđenje.
SAD likuje potpuno svjestan da izaziva odmazdu, unaprijed računajući na svoju nadmoćnost. Igra s izazivanjem trećeg svjetskog rata.
Ubojstvom Osame bin Ladena svijet je ostao uskraćen za javno mrcvarenje i iznošenje detalja o terorističkim napadima koje je izveo ili osmislio, po uzoru na procese protiv nacističkih i balkanskih zločinaca. Ako su potonji zaslužili pristojne uvjete Scheveningena, zašto bin Laden nije zaslužio iznijeti svoju stranu priče? Pa makar da znamo koliko daleko ide njegovo ludilo, protiv čega se to svi borimo. Zar slavljenike u SAD-u ne zanima tko trlja ruke zato što je njihova domovina potrošila 1,2 trilijuna dolara na vojnike, njihovu opremu i streljivo?
Umrijeti za viši cilj
Daleko gora je činjenica da je ovim prijekim američkim sudom odlučeno da će netko nevin platiti za to svojim životom. U jednom terorističkom napadu mogu izginuti stotine ili tisuće Zapadnjaka, a u odgovoru na njega tko zna koliko ljudi tamnije puti, koji su nekako dosad uvijek izvlačili neusporedivo deblji kraj. Ima li volontera među tim ljudima čija se smrt očekuje, anonimnih prolaznika-samoubojica kojima ne bi bilo žao dati život za sveti rat protiv terorizma? Teško.
Kao jedina kamikaza iz američkih redova koja se izložila smrtnoj opasnosti zbog ostvarenja nekog višeg cilja, dosad se pokazao danas 24-godišnji vojni obavještajac Bradley Manning. Eno ga već godinu dana u zatvoru, izloženog psihičkom i fizičkom teroru. Suđenje zbog odavanja podataka o ratnim zločinima WikiLeaksu, poput snimke Collateral Murder, vrlo vjerojatno vodi smrtnoj kazni, za razliku od vojnika koji su mučili Iračane u Abu Ghraibu. Za njih samo zatvor.
Netko duguje objašnjenje
Hrvatska je članica UN-a koja je izručila vlastite optuženike za ratni zločin međunarodnom sudu i članica NATO-saveza. Sitna je podržavateljica rata protiv terorizma koja je nedavno povećala broj vojnika u Afganistanu (ne Pakistanu gdje je pronađen najtraženiji terorist svijeta), pa je time teoretski i meta osvete. Stoga bi Hrvatska o okolnostima likvidacije najstrašnijeg terorista od svih, trebala znati jednako kao i Barack Obama. I ne samo Hrvatska. Cijeli bi svijet trebao znati što je to američki predsjednik gledao u live prijenosu i je li ubojstvo bin Ladena bilo jedini način da se pravda ostvari.
Ipak je čovjek odgovoran za rat neograničen u prostoru, a čini se i vremenu. Prvo je naoružan, a onda likvidiran od strane SAD-a. Obitelji ljudi koji bi mogli izginuti u odmazdi zbog njegove likvidacije zaslužuju znati objašnjenja za takve stvari, i to putem činjenica utvrđenih na sudu, ne prezentacije strane koja ga je ubila.
Ubijanje nedužnih
Zašto smrt nije pravda? Hrvatski generali osuđeni su zbog udruženog zločinačkog pothvata. Odležat će, makar prema mišljenju rijetkih neostrašćenih pravnika, dulje nego što bi gulili da je pokojni hrvatski predsjednik poživio i da ga se nije posthumno branilo u Haagu. Ovako generali, između ostaloga, snose posljedice i za dio Tuđmanove odgovornosti za zločin protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ubojstvo više od 600 civila u Oluji. Hrvatska to mora prihvatiti jer je zbog pravde inicirala stvaranje Haškoga suda i izručila mu generale što su upravljali operacijom kojom je gotovo 20 posto njenog teritorija vraćeno pod njenu nadležnost.
Ne treba posebno objašnjavati zašto bi pravda bila zadovoljena osudom Miloševića, zašto se osjeća potreba da se sudi i kazni Radovana Karadžića i zašto se čeka na pronalazak Ratka Mladića. Ova gospoda zaslužna su za daleko veći broj smrti od broja poginulih u napadima 11. rujna 2001. Njihove se obitelji pak ne diraju. Unatoč brojci od 250-ak tisuća ubijenih u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije, znamo da je Marko Milošević na toplom i sigurnom, dok je sin Osame bin Ladena likvidiran, baš kao i pola uže obitelji Sadama Huseina, te nedužni unuci Moamera Gadafija – dvogodišnji Saif, trogodišnja Kartag i četveromjesečna Masturu, te njegov sin koji je pokazivao najmanje interesa za očeve poslove, Saif al Arab Gadafi.
Porast nacionalizma u Europi, neke tamo "daleke" ratove u Africi i bezobzirno zauzimanje resursima bogatih predjela, imali smo 30-ih godina, imamo ih i sada, ako nalazišta nafte razasuta po arapskom svijetu nazovemo Mandžurijom 21. stoljeća. I Drugom svjetskom ratu prethodila je primjerice teška financijska kriza. Onome tko u takvim okolnostima misli da ubojstvo nenaoružanog Osame bin Ladena čini svijet sigurnijim mjestom, trebao bi neko vrijeme izbjegavati kladionice.
Smrt jednog milijuna je statistika
U napadima na SAD tog dana koji je promijenio svijet poginulo je 2.977 žrtava i 19 otmičara aviona. Nasuprot tome, u ratovima pokrenutim nakon tog dana u samo 10 godina poginulo je više od milijun ljudi. Što je milijun ljudi i što nakon toga znači da je smrt jednog kriminalca kojemu se nije sudilo "zadovoljenje pravde"?
Josif Staljin, dok je bio gazda Sovjetskog Saveza, odgovorio bi otprilike: "Smrt jednoga je tragedija, smrt jednog milijuna je statistika." Njegovo dostignuće? Dvadesetak milijuna u tridesetak godina vlasti.
