Nakon što je prije nekoliko godina taj sud, u jeku krize i općeg siromaštva u našoj državi, pokušao namjestiti javni natječaj kako bi se prostorije suda opremile najskupljim, dizajnerskim namještajem, u srijedu objavljena odluka opet ga vraća u žižu javnog interesa.
Sud je, naime, donio odluku o ukidanju zdravstvenog odgoja iz hrvatskih osnovnih i srednjih škola. Podugačko obrazloženje odluke svodi se na to da je sadržaj tzv. četvrtog modula nastavnog plana zdravstvenog odgoja, koji se bavi spolnim odgojem i odnosima, prevažno pitanje o kojem nije provedena javna rasprava niti se roditelje pitalo o temama koje obrađuje taj modul. I kaže da je "omogućavanje sudjelovanja roditelja u procesu oblikovanja nastavnih sadržaja ustavna obveza države proceduralne naravi", koja je "posebno naglašena kod nastavnih sadržaja s kojima su povezana različita 'uvjerenja', odnosno 'vjerovanja' roditelja".
Zanimljivo. Probat ćemo sad Ustavni sud podsjetiti na Ustav. Članak 41. kaže "sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države". Odvojene. I u tom – odvojenom – duhu željeli bismo Ustavni sud podsjetiti i na cjelovitu, dugogodišnju, opću, svedržavnu, duboku, argumentiranu raspravu koja je prethodila uvođenju nastave vjeronauka u javno školstvo. Željeli bismo podsjetiti Ustavni sud na tu raspravu, ali ne možemo. Jer se ona – nije održala.
Tko je pitao roditelje za uvođenje vjeronauka u škole?
Jednako kao što nitko nije pitao roditelje o uvođenju zdravstvenog odgoja, jednako tako nitko nije pitao roditelje što misle o uvođenju vjeronauka u obavezno školsko obrazovanje.
Stvar je donesena dekretom i roditelji djece koji nisu željeli da im dijete pohađa vjeronauk bili su prisiljeni snalaziti se. I dan-danas se o djeci koja ne pohađaju vjeronauk ne vodi previše računa, nego ih se pošalje u knjižnicu ili tumaraju školom ili ih se ostavi da sama nađu neku zabavu. Pa bismo ovom prilikom željeli upitati Ustavni sud tko je tada pitao roditelje o tome žele li vjeronauk u školama? Koja se to javna rasprava tada provodila? I zašto im tada nije smetalo nepoštivanje procedure?
Da podsjetimo, vjeronauk se do osamostaljenja Hrvatske desetljećima predavao u crkvama. Kamo i spada. Nakon osamostaljenja u jednom trenutku vjeronauk – u državi u čijem Ustavu izrijekom stoji da su vjerske zajednice odvojene od države – postaje dijelom nastave u državnim školama. Rasprava? Nije je bilo. Jer bi možda netko u toj raspravi napomenuo da niti vjera, niti crkva, niti religija u desetljećima dok se vjeronauk podučavao u crkvama, nisu nestali, niti posustali, niti isparili iz života građana.
Dakle, apsolutno nikakvog argumenta za uvođenje vjeronauka u državne škole nije bilo. No, Ustavni sud o tome šuti.
U državnim školama države čijim je Ustavom zajamčeno odvajanje vjere od države predaje se vjeronauk
Mlitavo obrazloženje moglo bi se kriti u činjenici da, eto, roditelji koji ne žele da im dijete pohađa vjeronauk u školi imaju mogućnost da donesu odluku o tome, dok su zdravstveni odgoj i sporni četvrti modul obavezni za sve. No, to nikako ne opravdava činjenicu da se u državnim školama države čijim je Ustavom zajamčeno odvajanje vjere od države predaje vjeronauk.
Simptomatično je to da se sud u svojoj najnovijoj odluci poziva i na slučaj u kojem su u Norveškoj također u školstvo željeli uvesti reformirani nastavni program koji je uključivao poučavanje o kršćanstvu.
U odluci se ističe da iako se u Norveškoj većina građana smatra kršćanima, Europski je sud donio odluku iz koje je jasno stajalište da demokracija "ne znači da stajališta većine moraju uvijek prevladati. Naprotiv, potrebno je izbjegavati bilo kakve zlouporabe dominantnog položaja i postići ravnotežu koja osigurava pravedan i prikladan tretman manjina kad su u pitanju uvjerenja roditelja o načinu odgoja i obrazovanja vlastite djece". No, kod uvođenja vjeronauka to nije bilo važno, jelda?
Gdje je Ustavni sud bio kad se rješavalo pitanje povijesti?
Dalje bismo još željeli upitati Ustavni sud gdje je bio dok se... rješavalo pitanje povijesti. U posljednjih dvadesetak godina nastavni program povijesti u hrvatskim školama je bio sve samo ne sustavan, stalan i jedinstven. Pokušaji relativiziranja ustaških zločina iz Drugog svjetskog rata i činjenice da je Nezavisna Država Hrvatska bila satelitska državica tadašnjeg fašističkog njemačkog režima doveli su do toga da danas zastrašujuće velik dio mladih opravdava ubojstva, klanja, mučenja drugih ljudi samo zato jer su druge nacionalnosti ili vjere.
Može li nas Ustavni sud uputiti gdje i kad je to provedena javna rasprava i koji su se to roditelji pitali prije nego se u školama počela predavati takva povijest. Ili je to posve nevažno jer, eto, radi se tek o desecima, ako ne i stotinama tisuća mrtvih. Dok svi mi znamo da spolni odgoj ubija čim ga se spomene naglas.
Sretan put natrag u 19. stoljeće
I za kraj još samo da poželimo Ustavnom sudu sretan put natrag u 19. stoljeće. U trenutku kad sve više država svijeta prihvaća činjenicu da, eto, spolni odnosi, spolni odgoj i sve povezano s time nisu bauk, tabu-tema od koje treba bježati, da se čak i ljudi istog spola mogu, zamislite, voljeti i da je spolnost svakodnevica i jednako ljudska osobina kao i hranjenje i disanje, naš Ustavni sud još uvijek smatra da je to fuj i bekino. Oni će reći da njih ne dira materija, ali su zbog (sporne) materije donijeli odluku da nije ispoštovana procedura. Ma ajte.
Istovremeno, umjesto da zbunjenim curicama koje dobivaju prve menstruacije i dečkima koje zbunjuju prve noćne polucije sve nedoumice o tome što se točno dešava s njihovim tijelima u razvoju razjasne njihovi učitelji ili možda liječnici tijekom nastave, Ustavni sud odlučuje da je bolje da se o tome šuti. Jer, valjda, bolje da im o tome pričaju svećenici i časne sestre.
Svaki roditelj zna koliko je odgoj djeteta važna i složena stvar. I zna da neće uvijek imati spreman odgovor na svako dječje pitanje. I zato se ponekad pouzda da je država u mogućnosti osigurati da djetetu neke stvari objasne osobe koje su stručne i školovane za to.
No, u Hrvatskoj se tome u ovom trenutku ispriječio Ustavni sud. I svojom je odlukom potvrdio da za moderno školovanje i odgoj djece nema mjesta u ovoj državi.
