Ima li u ovoj državi itko izbora? Izgleda da nema. Na snazi je atmosfera čekanja. Čeka se "da se nešto desi", a za to vrijeme građani žive živote u kojima je sljedeći dan zadan, živote u kojima postoji sve manje mogućnosti izbora, sve manje prostora za odluke, barem kad je u pitanju onaj segment života koji se tiče zarađivanja love i naziva karijera.
Počnimo s građaninom zaposlenim u privatnom sektoru. Mjesecima mu je atmosfera u firmi "neizdrživa, suluda, stresna i povremeno bolesna", ali uporno ponavlja da nema izbora. Čak se prestao i žaliti u posljednje vrijeme jer sve češće sreće one koji su bez ikakvog posla, pa mu se, kaže, praseći žaliti na prekovremene, stres i (mentalno) zdravlje, koje mu zbog takve atmosfere na poslu polako, ali sigurno propada.
Dao bi otkaz, ali nema kamo
Izbora, kaže, nema. I teško se s njim ne složiti. S obzirom da izvozimo malo i ništa, najveći dio naše gospodarske aktivnosti odvija se unutar ovog jadnog i kukavnog tržišta od četiri milijuna ljudi. To znači da branša u kojoj se nađeš nema puno poslodavaca, a oni još manje klijenata. U slučaju našeg građanina, cijela se branša svodi na desetak firmi i tri-četiri klijenta. Dva su već na koljenima, a ovaj treći još nekako preživljava, pa je naš građanin u prilično zajebanoj poziciji – dao bi otkaz, ali nakon njega naprosto nema kamo otići. Cijela branša se svela na jedno slovo i izbora nema. Pa građanin šuti, trpi i "čeka da se nešto desi".
Riba, naravno, smrdi od glave. S Markova trga već godinama, i za vrijeme one i za vrijeme ove vlasti, slušamo poruke o tome da se građani moraju pokrenuti, da ne smiju čekati "da se nešto desi", da moraju pokazati inicijativu i uzeti vlastite živote u svoje ruke. Za to vrijeme, svojim potezima i ponašanjem, šalju dijametralno suprotne poruke i baš poput građana kukaju da kod svih velikih i bitnih odluka nemaju izbora, nego ih moraju donijeti i onda "čekati da se nešto desi".
Kad uđemo, 'nešto će se desiti'
Prošli vikend smo, eto, ušli u EU. Kakve smo poruke kroz cijeli taj proces pridruživanja slušali od naših političkih elita? One o nemogućnosti izbora. Pred sam referendum, Hrvatska se podijelila na euroskeptike i kroskeptike. Kroskeptici, a s njima i političke elite, tvrdili su da nemamo izbora, da alternative nama, da Hrvatska nema šanse bez EU. Kad pak uđemo u EU, "nešto će se desiti". Stvar je otišla i do prijetnji ministrice Pusić penzionerima – ili EU ili ćete ostati bez mirovina.
Što nas je dočekalo u prvom tjednu nakon ulaska? Zakon o strateškim ulaganjima i vijest da nam je deficit proračuna već probio plan za 2013. U oba slučaja, ista poruka naših političara – izbora nema.
Birokratsko zaobilaženje birokracije
Iako je prilično apsurdan i donosi se s ciljem da se zaobiđe birokracija same države, Zakon o strateškim ulaganjima mora se, kažu, donijeti kako bi se stvorila pozitivna investicijska klima, a kad se ona stvori, trebali bi doći investitori. Ukratko, stvorit ćemo klimu, pa čekati da se nešto desi. Trenutno izbora nemamo.
Ista priča i s deficitom. Kad je već ovoliki, izbora nemamo – za početak ćemo se zadužiti da pokrpamo rupu, a onda dati autoceste u koncesiju i privatizirati sve što se privatizirati da kako bismo time sanirali dugove. Tko će i kako vraćati dugove kad privatiziramo sve što se privatizirati da? Dotad će se valjda već nešto desiti. Izbora trenutno nemamo.
Ima li demokracija smisla?
Svjestan sam da u oba ova slučaja SDP čisti HDZ-ovo smeće i zaista nisam dovoljno kompetentan da kažem imaju li u trenutnom poretku stvari ove odluke alternativu bez nekakvog generalnog resetiranja sustava. Ali svejedno se moraš zapitati – ima li demokracija više ikakvog smisla? Jer kad sve zbrojimo i oduzmemo, stvar se svede na sljedeće – građanin koji "nema izbora" izlazi na izbore da bi birao političare koji "nemaju izbora". Kako izići na takve izbore, a ne osjećati se kao idiot?
