Hrvatski književnik i akademik Nedjeljko Fabrio umro je u subotu ujutro u Rijeci u 81. godini, potvrđeno je Hini u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU).
Fabrio je rođen u Splitu 1937. godine, a hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti te talijanski jezik i književnost diplomirao je 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Radio je u riječkim kulturnim ustanovama, Narodnom sveučilištu, časopisu Riječka revija, HNK Ivana pl. Zajca, mjesečniku Kamov, a od početka 1970-ih živi i djeluje u Zagrebu (urednik Dramskoga programa Hrvatske televizije, predavač na Akademiji dramske umjetnosti).
Nedjeljko Fabrio redoviti je član HAZU-a, bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995. godine te je dobitnik državne Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 2007. godine.
Pjesnik, novelist, dramatičar, romanopisac
Fabrio se u hrvatskoj književnosti najprije javio kao pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a sredinom 1980-ih i kao romanopisac. U dramskom dijelu Fabrijeva opusa prevladava povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava, najčešće u obliku sukoba između istaknutoga pojedinca i svjetovne ili duhovne vlasti (''Reformatori'', 1967.; ''Admiral Kristof Kolumbo'', 1968.; ''Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?'', 1969.; ''Meštar'', 1970.; ''Kralj je pospan'', 1971.; ''Magnificat'', 1978.).
Njegov se novelistički postupak (''Partite za prozu'', 1966.; ''Labilni položaj'',1969.; ''Lavlja usta'', 1978.; ''Izabrane pripovijetke'', 1990.) temelji na dotjeranosti jezične izvedbe, eksperimentiranju oblikom i vještom fabuliranju koje se podudara s postmodernističkim tendencijama.
Postmodernistička je poetika i u temelju Fabrijevih romana. Romani ''Vježbanje života'' (1985.) i ''Berenikina kosa'' (1989.) pripadaju odvjetku postmodernističke historiografske metafikcije i hibridne su strukture u kojima se prepoznaju sastavnice povijesnog i obiteljskoga (genealoškog) romana te romana o sazrijevanju.
U romanu ''Smrt Vronskog'' (1994.) Fabrio također tipično postmodernistički miješa uvjetne razine tekstualne zbilje i fikcije. Roman ''Triemeron' '(2002.), određen kao "treći dio Jadranske duologije", pretiskan je 2005. s ''Vježbanjem života'' i ''Berenikinom kosom'' pod skupnim nazivom ''Jadranska trilogija''.
Središnji su predmet Fabrijeve književnopovijesne, književnokritičke i prevoditeljske djelatnosti hrvatsko-talijanski dodiri. Bavio se temama iz povijesti talijanske književnosti, posebice sustavno piscima (F. Tomizza, S. Slataper) koji su podrijetlom, zavičajno i tematski vezani uz hrvatski prostor, fenomenom tršćanske književnosti te njezinim vezama sa slavenskim svijetom (''Apeninski eseji'', 1969.; ''Štavljenje štiva''., 1977.).
Fabrio je adaptirao i niz proznih djela za kazalište i televiziju, priredio antologiju talijanske pripovijetke ''Posljednji dio puta'' (1984.), prevodio djela C. Goldonija, L. Pirandella, A. Moravije, Slatapera i drugih talijanskih pisaca, a objavio je i nekoliko knjiga ogleda i kritika o književnim, općekulturnim, kazališnim i glazbenim temama (''Odora Talije'', 1963.; ''Kazalištarije'', 1987.; ''Koncert za pero i život'', 1997.; ''Maestro i njegov šegrt'', 1997.; ''Ruža vjetrova: sjevernojadranski i drugi eseji'', 2003.; ''Orfejeva djeca'', 2008.).
