Pred nama je tjedan u kojem Vlada mora donijeti konačnu odluku o sudbini Uljanika. Na Markovu trgu, nakon pohvale rejting agencije, stečaj postaje sve izvjesniji.
Radnici Uljanika i dalje pokušavaju spasiti svoja radna mjesta. Vrata škvera zavarena su i traje štrajk, a dio radnika već pakira kovčege i kupuje kartu u jednom smjeru. Život planiraju nastaviti izvan Hrvatske.
Svjesni su da su državi postali teret, ali jednako tako šalju poruku da su radnici jedini koji su nastradali u cijelom tom procesu.
Težak život radnika Uljanika
Prije dvadeset godina Nermin se doselio u Istru, zaposlio se u Uljaniku i zasnovao obitelj. Danas s troje djece i nezaposlenom suprugom razmišlja o odlasku u inozemstvo. Dvije starije kćeri, kaže razumiju, ali se s tim teško nose.
"A ovoj najmlađoj ne mogu objasnit zašto bi mi sad morali otići odavde, promijeniti sredinu, zašto bi ona sad morala učiti njemački jezik, ostaviti prijatelje...", kazao je Nermin Duraković koji je u životu već odlazio trbuhom za kruhom.
Zavarena kapija pulskog brodogradilišta, smatra, neće utjecati na odluku Vlade.
"Nije za očekivati od strane Vlade, ove ili svih ostalih, da imaju bilo kakve empatije prema radnicima jer oni ne znaju što znači živjeti šest mjeseci bez plaće", dodaje Duraković.
A krive su, kaže, sve uprave Uljanika i sve vlade jer nisu vodile računa ni o izdanim jamstvima ni o trošenju sredstava.
"Govore o upucavanju silnih milijardi u brodogradilišta, a nitko, ni jednog trenutka, ne kaže da Uljanik nije dobio taj novac. Nemaju hrabrosti reći: da ljudi moji, to je kraj. Ići ćete svi na Zavod za zapošljavanje. Zaboravite da ste radili u Uljaniku, nikad više nećete raditi, snalazite se kako znate", dodaje Duraković.
Posao u Njemačkoj ga čeka, ali daleko je to, kaže, od onoga čemu se nadao. "Želio sam biti s obitelji, gledati djecu kako rastu i odgajati ih odgaja… i kad su sretna i kad plaću i kad krenu u školu", kaže.
Da može, dodaje, radije bi ostao u Hrvatskoj s manje novca nego u Njemačkoj s 2000 eura plaće.
