"Ovo je fenomenalan posao. Bez obzira na sve što mi se dogodilo,
nikad ga ne bih mijenjao i nikad ne bih odustao od njega. Znaš,
biti strojovođa je velika privilegija. Pazi, rano jutro,
izmaglica, sunce se polako diže, probija se kroz niske oblake, a
ispred tebe, petstotinjak metara dalje, preko pruge prelazi
veliki jelen s golemim rogovima. Kapitalac. I dok prelazi,
zastane, onako se ponosno postavi, u onom svom gardu. Pogleda te
direktno u oči pa zakorači dalje. Znaš, to mogu vidjeti samo
ja.
Ili kada fazan leti dvjestotinjak metara usporedno s lokomotivom.
Leti s tobom. Utrkuje se. I nitko to ne može vidjeti, samo ja.
Nedostaje tek da te ljeti, na onoj jutarnjoj izmaglici, među
hrastovima odjednom na bijelom jelenu dočeka Malik Tintilinić.
Samo on nedostaje. Zar ne?" Nakon što je ovo ispričao,
Željki Sabi razvukao se osmijeh, pogled je
otišao negdje u daljinu, a u očima, koje je pokušao skriti,
počele su se nakupljati suze,
piše Jutarnji list.
Željko, veliki emotivac, pune 32 godine proveo je na željeznici
kao strojovođa, prošao je gotovo sve pruge u Hrvatskoj, no
uglavnom je vozio sjeverozapadnim djelom Hrvatske. Prije mjesec
dana otišao je u mirovinu, završio je svoj radni vijek. On je
treća generacija obitelji Sabo na željeznici. Prije njega radio
je djed, pa otac, a sada obiteljsku tradiciju
nastavlja njegov mlađi sin. Svi su bili vezani uz svoje
lokomotive.
Željko Sabo kao strojovođa je imao četiri nesreće sa smrtnim
posljedicama. Pod njegovim vlakom stradalo je sedmero ljudi, u
dva slučaja bila su to samoubojstva, u preostala dva prometne
nesreće na pružnim prijelazima. Među petero poginulih, bilo je
dvoje djece - dječak od četiri godine i djevojčica od osam,
piše Jutarnji list.
"Krivnja postoji. Ja sam upravljao vlakom. No s druge strane,
nisam kriv jer nisam nikoga namjerno želio ubiti. Nisam to htio.
No koliko god sam svjestan svoje nevinosti, uvijek se negdje u
mojoj glavi javlja krivnja. I to ponekad ubija", počinje priču
Željko Sabo u kojoj pokušava dati odgovore na pitanja kako je
pred svojim očima nemoćno gledati kako nestaje nečiji
život, kako živjeti s tim, kako si pomoći i je li to
uopće moguće.
U prva dva mjeseca 2018. prema statistici HŽ Infrastrukture, na
željezničkim prugama poginulo je 10 osoba. Bilo je pet
samoubojstava, dvije osobe smrtno su stradale na pružnim
prijelazima, a tri prelazeći preko pruge na mjestima gdje to nije
dopušteno. U razdoblju od 2014. godine do danas na prugama HŽ
Infrastrukture poginula je 181 osoba. Zbog
nedopuštenog prelaska pruge ili neopreznog kretanja uz prugu i po
pruzi došlo bila su 44 smrtna slučaja, 26 ih je smrtno stradalo
na željezničko-cestovnim prijelazima, a 111 osoba počinilo je
samoubojstvo.
Dvije takve nesreće imao je Sabo. Pamti ih vrlo dobro.
"Bilo je pola četiri ujutro i mi smo išli prema Križevcima",
prisjeća se Sabo. Vidjeli su iz daljine nešto između šina, no
kako je rasvjeta bila slaba, nisu znali o čemu je riječ. U
početku su mislili da je mrtva životinja, no kad su se
približili, shvatili su da je ljudsko tijelo. Prošli su preko
djevojke cijelim vlakom jer je toliko trebalo vlaku da se
zaustavi nakon kočenja.
"Meni su se oči samo zatvorile. Nisam imao snage izaći iz
lokomotive, izašao je moj kolega. Kad se vratio, rekao mi je da
od nje nije ostalo ništa. Poslije toga sam od jednog kolege koji
je radio na policiji doznao da to nije bilo samoubojstvo, nego da
je nju netko tamo stavio i zavezao kako bi inscenirao
samoubojstvo. Navodno su, tako su mi rekli, toj djevojci
džepovi bili puni droge. Imala je 15 godina", priča Sabo.
Dok priča, govori tiho, mnogo zastaje. Na svaki spomen nesreće,
oči mu se pune suzama, uzdiše.
Željko Sabo rođen je u Bjelovaru 1960. Njegov djed u to je
vrijeme radio na željeznici kao serviser lokomotiva, a otac je
bio strojovođa. Često je putovao s ocem, a on mu je uvijek
govorio kako strojovođe nemaju nikad slobodno, kako rade i
nedjeljom i blagdanom, kako rade na Novu godinu kada su svi
veseli i kada se svi zabavljaju.
Druga nesreća dogodila se tri mjeseca nakon prve. Bio je lipanj
1995. Nedjelja, 18 sati. Upravljao je vlakom koji se kretao iz
Vrbovca prema Zagrebu. Prvom pružnom prijelazu, nedaleko od
stanice, približavao se stari trabant. Za volanom je sjedila
ženska osoba, na suvozačevu mjestu bio je muškarac, a iza je
sjedila starija ženska osoba s dvoje djece - djevojčicom od osam
godina i dječakom od četiri. Automobil je odjednom stao na
pružnom prolazu. Sabo je počeo svirati, sirena se oglasila, no
automobil je ostao nepomično stajati. Zadnjih desetak metara,
Sabo je samo okrenuo glavu.
"Znao sam što će se dogoditi. Nisam mogao gledati. I onda tih
dvije sekunde... Ništa. Ništa. Ništa. To je bilo dvije sekunde. A
meni se činilo kao da je vječnost. I u jednom času sam pomislio
'pa možda su prošli, spasili su se, sve je prošlo dobro'. Onda se
čuo jak udarac. Dum. Nisu prošli, bilo mi je jasno što se
dogodilo", uzdahne.
Sljedećih deset minuta Sabo se tresao, nenormalno znojio, imao je
osjećaj da su mu se oduzele noge. U to vrijeme u vlakovima je
bila policijska pratnja i vrlo brzo je pozvana policija i hitna
pomoć.
Suvozač, starija ženska osoba i dječak poginuli su na mjestu.
Osmogodišnja djevojčica zbog teških je ozljeda umrla u
bolnici.
"Nisu je uspjeli spasiti. U tom trenutku meni se srušio svijet
jer sam tada imao dva sina koja su bila isto godište kao i
poginula dječica. Ne znam može li tko to shvatiti. Žao ti je, a
ne možeš ništa učiniti. A srce se raspada", priča Sabo dok rukama
briše suze.
U policiji je dao iskaz, zatim je u ambulanti dao krv i urin. Iz
postaje su javili supruzi da će kasniti doma. Kući je stigao oko
ponoći. Supruzi je tek tada rekao što mu se dogodilo, da ima
mrtvih i da nije kriv. "Nema tu detalja. Moja
Ivančica je plakala. I ja sam se tada promijenio. Postao sam
gnjevan. Sve mi je smetalo, postao sam zločest prema djeci.
Živcirala me njihova igra, njihovo pričanje, njihovo trčanje po
kući. Nikome ništa nije bilo jasno jer su mi počele smetati
stvari koje su bile banalne. Tada mi je supruga rekla da poduzmem
nešto", prisjeća se.
Prije pola godine Željko je posljednji put bio na
poslu. Tada je u osmosatnoj smjeni imao tri izbjegnuća.
Na putu prema Virovitici, na pružnom prijelazu kod Svetog
Trojstva jedva se zaustavila Inina cisterna. Pola metra je
nedostajalo do sudara. Srce mu je tada počelo jače tuči. Kad su
se vraćali iz Virovitice, na jednom prijelazu, kamion je prošao
prijelazom koju sekundu prije vlaka. Treće izbjegnuće bilo je
ponovno na putu prema Virovitici, kraj Kloštra Podravskog, gdje
je poginula djevojka u automobilu. Automobil je prošao samo koju
desetinku prije Sabina vlaka. Osjetio je jaku glavobolju, ruke su
mu se počele znojiti. Željko mi kaže da je jedva preživio taj
dan. Tu istu večer imao je noćne
more. Sanjao je raspadnuta tijela oblivena krvlju.
I pogled mladića koji mu se bacio pod vlak. Kad se ujutro
probudio, otišao je k doktorici koja ga je odmah poslala na
hitnu. Trebao je ostati u bolnici, no kako nije bilo mjesta,
dogovorio je da će dolaziti na tretmane sa psihologom u
bjelovarskoj bolnici. U toj grupi ima sedam, osam muškaraca, no
on je jedini strojovođa. To mu je jako žao. Priča da u Bjelovaru
gotovo da nema strojovođe koji nije doživio prometnu nesreću sa
smrtnim posljedicama ili samoubojstvo, piše Jutarnji.
Cijelu priču možete pročitati ovdje.
